Za svaku bi se egzistenciju moglo kazati da je krhka i sve se začas svakome slomi u nekom trenutku. Koliko onda jest tek krhka egzistencija koja se temelji na – cvijeću? Nešto mi je o tom poznato, jer mi je baka iz cvjećarske obitelji. Ali ovdje nema plastenika, sunce i kiša tuku odasvud…
Obitelj Trogrlić, Luka, kojemu je to struka, inženjer agronomije, Juraj, magistar brodogradnje, koji se brine za mehanizaciju, i Lucija, čiji je marketing, a ima ih još. Uzgajaju božure na plantaži u Zaprešiću. Luka se prvi dosjetio cvijeća, ustanovivši da se kod nas uglavnom uvozi iz Nizozemske. Cijeli uzgoj traje pod otvorenim nebom. Jedan nemilosrdan potez prirode, jedna oluja, i sve je uništeno.
Ovi mladi ljudi rade li rade, sanjaju i snove ostvaruju te se ne možeš dovoljno ni diviti njihovu optimizmu. Cijeli taj serijal kao da čini koristan kontrapunkt “Plodovima zemlje”, legendarnom svakonedjeljnom maratonu o našoj poljoprivredi, često osjenčanom pesimizmom. U “Plodovima zemlje” mnogi je akter dakle na rubu propasti, a ovdje se širi, eto, jedino optimizam, koliko god krhak bio. Autori serijala Filip Filković i Tomislav Krnić, pronalaze vrijedne ljude koji se ne plaše propasti i koji i žive i rade bolje od većine ljudi.
Trogrlićima pomažu i mlade filipinske radnice. I njima je dobro. Još kada bismo tako primali cijele obitelji s Filipina, a ne ih dovodili pojedinačno, kao polurobove raznih agencija za trgovinu radnom snagom, možda bismo i njihove priče u tom serijali začas ugledali kao cjelovečernje epizode.
Svaka je emisija serijala okrenuta jednom “slučaju” te se svaka epizoda može gledati nezavisno. Prva epizoda ovosezonskih izdanja predstavila je, primjerice, Davida Pejića, koji se bavi ekološkim uzgojem u Dubravi. Znači, ne jedino u Zaprešiću, može se od poljoprivrede živjeti i još bliže centru Zagreba, i nije poljoprivreda nešto udaljeno od gradskog čovjeka. Zemlje, pak, imamo mnogo više nego spomenuti Nizozemci, glavna poljoprivredna sila na kontinentu, gdje često štale počinju odmah iza prvih gradskih kuća. Ako oni mogu lijepo živjeti od poljoprivrednih proizvoda s visokom dodanom vrijednošću, zašto ne bismo mogli i mi?
Bilo kako bilo, biti seljak nikad lako nije bilo, ali to ne znači da je lakše biti što drugo u nas, gdje je još uvijek najbolje biti političar. Naš čovjek u prosjeku zapravo i dalje žudi za komadom vlastite zemlje. Nama je i danas sirotinja netko tko nema negdje neku zemlju. U duši smo pretežito, dakle, i dalje seljačka nacija, te nas ta izgubljena ili stvarna veza s dulumom zemlje čini možda donekle otpornim na iluziju boljeg života u današnjem tobože sve više virtualnom životu…
Dulum zemlje (3): Obitelj Trogrlić, dokumentarna serija, HTV 1, utorak, 19. studenoga u 14.29 sati
Ocjena: pet zvjezdica