U paralelnom svijetu besmrtnosti i nasljeđa on je unikat. Mitsko, univerzalno, unikatno biće koje je samo stvaralo svoju nogometnu građu, magijom koja bi napunila i Aleksandrijsku biblioteku. Dok smo ga ovih tjedana gledali na treninzima, presicama i utakmicama, miješao se neki čudni spokoj s osjećajem velikog gubitka. Spokoj jer ono što je ostavljao iza sebe ne može imati monetarnu, već povijesnu vrijednost, ultimativnu memorabiliju, ali i tugu koja se cijedila zajedno s kalendarom koji je brojke okretao prema onome, nažalost, neminovnom.
“Last Dance 2.0” naziv je ovog stvarnog remek-djela koje je u Kataru završilo s emitiranjem na globalnoj, svjetskoj razini. Kada se u subotu spuštao zastor, svi su ustali i zapljeskali. Šesnaest godina nakon praizvedbe u Baselu odigrao je svoju posljednju mundijalsku ulogu.
Od Zadra preko Zaprešića…
Šarmom diskretnog heroja i elegancijom najljepšeg nogometa, u međuvremenu je izrastao u jednog od najboljih veznjaka svih vremena – maestra, metronom, švicarski sat, playmakera, španera, igračinu. Iako se u velikom dijelu njegova puta činilo da mu poput kakvog superheroja vrijeme ne može ništa, život nije film, premda se u njegovim partijama činio kao ekranizacija te predivne igre koju je činio još i ljepšom.
Simbolično, u sumrak svojeg mundijalskog puta igrao je utakmicu za broncu, za sjaj kojim se 1998. opčinio i u potpunosti predao. Kroz povijest je kroz ovu igru prošlo puno više talentiranijih igrača, no rijetko se tko igri dao kao on. Posvetio joj se potpuno i zato mu je lopta sve vratila. Ne samo kroz trofeje, ne samo kroz ruski marš, već kroz činjenicu da taj Petar Pan nogometa i u 38. godini ne zaostaje. Bio je i ostao simbol neodustajanja, vjere, kuraže, pomicanja granica. Lopti je poklonio čitavoga sebe, a ona mu je uzvratila na identičan način…
Luka Modrić sigurno se još neće oprostiti od “vatrenog” dresa, pred njim sigurno stoji Final Four Lige nacija, a možda i Euro 2024. u Njemačkoj, gdje je pisao svoje prve strofe velikih natjecanja i gdje će se pisati prolog karijere koja je velika poput svoda Sikstinske kapele. No, Luka Modrić ovoga je puta morao reći zbogom najljepšem i najvećem natjecanju od svih, Svjetskom prvenstvu, svetom gralu koji je tražio još otkad je žonglirao kamenjem po Velebitu.
Najveći igrač u povijesti Hrvatske nije opipljiv kroz plastiku brojki, već kroz ono što je predstavljao na terenu. Rijetko koji igrač iza sebe ostavlja takvo nasljeđe, ne kao teret, već apsolutnu inspiraciju. Od Zadra, Zrinjskog, zaprešićkog Inkera pa sve do apsolutnog panteona sporta u kojem uspijevaju samo oni najotporniji.
Danima bismo mogli nizati citate velikana ove igre izgovorenih na njegov račun, kao i laude koje je dobio. To, ovdje u Dohi, nije potrebno. Dovoljno je svjedočiti respektu s kojim mu prilaze suigrači, suparnici, izbornici, novinari, analitičari, navijači. Osjetiti u prvom licu taj golemi respekt zapravo je najvažniji i najbolji opis onoga što je Luka Modrić izgradio. Imperij u kojem stanuju rijetki, izabrani. Luka Modrić nije samo institucija hrvatskog, već svjetskog nogometa, čitave povijesti ove igre.
Kažu da su odlasci teški. I jesu. No, kada iza sebe ostavljaš nešto tako veliko i monumentalno, onda ovaj odlazak nije zapravo odlazak. Lukin kraj jednog mundijalskog opusa ostavlja iza sebe vječnu inspiraciju za sve koji dolaze i koji će jednoga dana navući njegov dres. Utkao je u “vatrene” pobjednički kod koji će trajati i kada on ode. Postavio je standarde koji drugima ne smiju biti teret, već cilj.
Bezvremenska vrijednost
Kao što je Zvonimir Boban tkao njega, tako negdje u moru klinaca koji danas naganjaju loptu po igralištima postoji barem jedan kojemu će Modrićev put postati misija. U ovome času nemoguće je reći da će ga netko naslijediti ili prestići, jer on je doista Najveći, ali upravo u tome ogleda se ne prošlost koju ostavlja, već budućnost koja se stvara. Pele i Maradona stvarali su kroz svoje karijere i priče Ronaldinha, Ronalda, Messija i Cristiana. A tako će i oni neke druge koji se tek probijaju. Sjetite se fotke Modrića s Majerom u dresu Dinama, recimo. Kada Lovro kao klinac drži za ruku svog heroja. I zbog toga pričamo o nasljeđu. Ostavština nije samo zadužila medalje i trofeje, već snove. Oni, u biti, nogomet čine posebnima. Oni su autori te bezvremenske vrijednosti.
Puni značaj i veličinu Luke Modrića moći ćemo doživjeti kroz vrijeme, ali i sada, dok je svježe, ne možeš zatomiti osjećaj koji nam je dao. A dao nam je – sebe. U ta 172 centimetra skriven je DNK kod – nogometa. I da se malog čarobnjaka na neki najjednostavniji način mora opisati, to bi se u biti moglo napraviti vrlo lako.
Luka Modrić je zapravo – gospodin Nogomet. S najvećim N.