Pročitajte ovaj tekst Elaine de Kooning ili recimo što je rekla Marina Abramović: ‘Funkcija umjetnika u poremećenom društvu je osvijestiti svemir, postaviti prava pitanja i uzdići um‘. Vidite, taj pojam da živimo u poremećenom društvu. Nismo svjesni da živimo u poremećenom društvu, a onda nam to Marina kaže”. Ješa Denegri, jedan od posljednjih iz stare garde naših velikih kunsthistoričara, ne krije svoje oduševljenje izložbom radova iz Kolekcije Marinko Sudac koja je otvorena prošli petak u Noći muzeja u Zaprešiću. Pažljivo čita citate na podu relativno nedavno obnovljene vršilnice na imanju Novi dvori, gdje se održava izložba naslovljena “Sloboda mog uma”, prema citatu Virginije Woolf.
Arhitekt Davor Mateković, zadužen za postav izložbe, radove je zamislio tako da vise iza crvenog zastora koji prati tlocrt nekadašnjeg objekta za preradu žita iz vremena bana Jelačića, krug u sredini i dva bočna kvadrata. Ništa nije prepušteno slučaju pa je i vizualni identitet s potpisom – osmislili su ga dizajneri iz agencije “Bruketa&Žinić&Grey“. – Prvi sam put ovdje, stvarno je fascinantno sve skupa, od izbora radova do postava – govori danas 86-godišnji Denegri, rođeni Splićanin s dugogodišnjom beogradskom adresom, i sam svjedok vremena u kojem je većina radova na izložbi nastala, a riječ je o šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća. Sve radove na ovoj izložbi potpisuju žene, avangardne umjetnice. Pa iako je kao kustos u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti tih godina aktivno pratio što se događa na umjetničkoj sceni bivše države, s posebnim afinitetom prema onovremenim radovima avangardnog predznaka, priznaje da mu nisu sva djela poznata. A kako bi i bila “kad ih je Marinko skupio posvuda po svijetu” pa ne čudi da se s nekima od umjetnica i on sam prvi put susreće upravo ovdje i sada.
– Upoznat sam s radom naših umjetnica, poput Marine Abramović, Sanje Iveković, Milice Kecman i Bogdanke Poznanović koje su djelovale u Jugoslaviji. Imao sam priliku upoznati i Nataliju LL. Došla je u Beograd na jedan Aprilski susret. Nitko nije znao kako ona izgleda jer je u radovima koristila modele. Bili smo zapanjeni njome – prisjeća se Denegri i zastaje pred radom Marine Abramović.
“Marinu znam još iz vremena kad je bila u braku s Nešom Paripovićem, bili su studenti na Akademiji. Bavila se u to vrijeme slikarstvom. Završila je slikarsku klasu kod Stojana Ćelića. Evo, recimo, ovaj njezin rad koji je pred nama, ‘More‘ se zove. Sastoji se od ploče sa zvukom mora, šuma valova kad udaraju u hridi. Postoji i rad koji se zove ‘Aerodrom‘, koji reproducira upute putnicima poput: ‘Izađite na izlaz broj dva i slično‘. Zamislite vi sada u ono vrijeme, bila je to 1972. godina, da ona radi takav jedan rad koji se sastoji od jedne ploče. Vi to možete pojmiti danas, da je to umjetnički rad. Ali tada da u muzeju predložite da se taj rad kupi, postavlja se pitanje za koji novac? Jedna ploča? Ili uzmite Bogdanku Poznanović. Danas je rad fotografija koja je nekad služila kao dokumentacija njezine akcije kad je četvero mladih nosilo crveno srce ulicama Novog Sada. A u ono vrijeme rad je morao biti nešto fiksirano na zidu, napravljeno uobičajenim tehnikama.”
Kako se gledalo na takve radove? S kojim ste se izazovima i problemima susretali kao kustos?
– Morali ste riskirati da vi ovo ne samo da možete pojmiti kao neku umjetnost, ali isto tako, ako radite u instituciji poput muzeja koji ima svoja pravila i budžete, da ste suglasni da za to date jedan novčani iznos iz društvenog vlasništva. Eto to su bili problemi s kojima smo se mi kao kustosi suočavali tih godina. A onda, naravno, drugi kustosi ne moraju imati za to razumijevanja i tada dolazi do raskola među nama. Netko želi, netko neće, netko se ograđuje, netko izuzima svoj glas, direktor neće da arbitrira da ne bi ispalo da nešto nameće. Tako da je biti kustos u tom trenutku pojave ove vrste umjetnosti potpuno poremetilo dotadašnji način funkcioniranja, kada smo svi bili više-manje suglasni ako je pred nama bila neka dobra slika ili neka dobra skulptura – Murtić, Gliha, Džamonja, Lubarda, dakle etablirane, sigurne vrijednosti koje su i sami ti autori izborili za sebe. Vi njima niste mogli ni pomoći ni odmoći, oni su bili jaki autoriteti u jednom društvu. Još je Marina do jedne mjere bila iznimna jer je pripadala poznatoj obitelji, otac joj je bio vojno lice, ali ovi drugi članovi i grupacije, bili su gradska sirotinja, mladi, urbani mladići i djevojke koji su odgajani na takvom načinu života. Najčešće su studirali umjetnost jer je to bilo relativno lakše i jeftinije, ali su tijekom vremena došli do jakih, zanimljivih spoznaja. To su bile jake individue, poput Raše Todosijevića i Zorana Popovića koji su detektirali svoj položaj u društvu. Vidjeli su kako su prethodne generacije ili njihovi generacijski kolege iz istog miljea, a rade drugu umjetnost. I onda su shvatili da su zadrli u vrlo osjetljivo tkivo, a to je odnos prema institucijama i sistemu umjetnosti, kako se oni u tom sistemu nalaze i gdje je njihovo mjesto u sistemu.
S druge strane, taj isti sistem njih kao mlade umjetnike podržava do neke mjere?
– Cijeli društveni ambijent bio je sklon mladim generacijama u to vrijeme. Održavale su se, recimo, omladinske radne akcije i sl. A mladi umjetnici prirodno rade nešto što se ne uklapa u standarde. I nije bio problem da se ti njihovi radovi izlože, bilo je mnogo galerija, uzmite samo njihove nazive, Galerija Doma omladine, Galerija Studentskog kulturnog centra, sve je bilo usmjereno mladim umjetnicima i oni su lako dolazili do termina za izlaganje i do svoje prve društvene afirmacije. Ali kad je trebalo ići dalje od toga, kad je trebalo naći izlagače za Bijenale u Veneciji, onda se išlo na etablirane, a oni su već završili svoje problemske prodore. Tako, bila je tu moralna dilema, nastupiti na velikim međunarodnim manifestacijama s umjetnošću koja je u svijetu itekako ne samo etablirana, nego je i nadmašena, a ove iskorištavate. A ni društvo ni struka nisu bili navikli to podržati. To nam je bio veliki problem, nekima od nas koji smo se u ono vrijeme zalagali za ovakvu umjetnost. Za tu slobodu uma, kako je i nazvana ova izložba, to je bila deviza, da ste slobodni u svom životnom izboru, da se ne morate školovati da biste bili činovnik cijelog života ili radnik. Biti umjetnik nosilo je jednu romantičnu predstavu o tome. A s druge strane, i jedan čar slobodnog života. Niste zaposleni, ali imate preokupaciju kojom se bavite.
Danas su se stvari znatno promijenile kad je riječ o emancipaciji žena na svim područjima. Kada dolazi do promjene percepcije u umjetnosti i na što se ona odnosi?
– Feminističke su studije prve ukazale i ustanovile da je moderna umjetnost, a da ne govorimo umjetnost prošlih razdoblja, bila pretežno muška. U modernoj umjetnosti događaju se prvi prodori nekih žena, ali one nisu u prvom ešalonu. S druge strane, žene su najčešće bile družice, supruge, prijateljice muškaraca, ali kada je trebalo da se društveni, materijalni status evidentira, onda je on sto posto ili u najvećem dijelu pripadao muškarcima. Upravo su se feminističke studije pozabavile tim pitanjem zašto nema žena u umjetnosti. Postoji cijela literatura o tome. No, postoji i jedna vrlo zanimljiva stvar. U Srbiji, kada se radila rang-lista umjetnika i umjetnica, imate Nadeždu Petrović, Zoru Petrović, Milenu Pavlović Barilli, Olgu Jevrić i Marinu Abramović. Pet takvih muškaraca nema. Srbija je patrijarhalna sredina u kojoj se događa da pet vrhunskih umjetnica nadmašuje pet muškaraca. Reklo bi se. Nije to neka znanstvena valorizacija. Tako je i taj status žena u umjetnosti relativan. No, ono što je neosporno jest talent žene umjetnice, koji nije manji od muškarca, ali njihov društveni status nije bio ravnopravan. I onda se pojavljuje vrsta umjetnosti koju okuplja ova izložba.
Što je uvjetovalo pojavu ove umjetnosti?
– Mislim da je tu 1968. godina važna jer je stvorila novi štimung u društvu. Mladi ljudi, studenti se bune, ne prihvaćaju regule, ni dotadašnji rodni odnos. Postojala je i međusobna ravnopravnost, povjerenje, ljubav među parovima. Mislim da je ova umjetnost posljedica šezdesetosmaške emancipacije koja je dovela do toga da se muškarci bave novim umjetničkim praksama, ali je mnogo pomogla i ženama, a pogotovo što su one bile isto tako kreativne ili još kreativnije i nije bilo prepreke za njih. U sistemu umjetnosti društvo je ipak bilo dovoljno emancipirano i kod nas i vani da ta rodna granica nije nikakva segregacija.
Vrijeme koje pokriva izložba uglavnom korespondira s komunističkim režimom na ovim prostorima, izuzev radova Ivane Tomljenović-Meller koji su nastali na Bauhausu 30-ih. Kako se, dakle, gledalo na žene u umjetnosti u komunizmu, kakav im je bio status u društvu?
– U nekadašnjem socijalističkom poretku ravnopravnost spolova bila je jedna od deviza. Žene su bile u NOB-u, heroine u ratu, a kad su htjele baviti se umjetnošću, nikome nije palo napamet raditi hijerarhiju u tome pogledu. Nismo imali niti jednu premisu da žena umjetnica ne bude ravnopravna muškom umjetniku.
Na izložbi su radovi umjetnica koje djeluju u različitim sredinama, izražavaju se različitim medijima. Što ih povezuje?
– Kada pogledate ovu izložbu i tipologiju radova, tu nema, recimo, klasičnog slikarstva koje je glavninom pripadalo velikim muškim umjetnicima, nego postoji određena sloboda i u tom smislu. Imate fotografije, filmove umjetnika i videoradove, što je veliki obrat u odnosu na dotadašnje klasične discipline. Rad se bez prepreka poima kao legalan umjetnički rad, bez dodatnih pitanja. Pred nama su egzistencijalne izjave umjetnica koje nitko nema pravo zakočiti jer one su jake subjektivne osobe koje mogu nametnuti i obraniti svoje ideje. Također, paralelno s tom vrstom umjetnosti, dolazi i do revalorizacije povijesnih avangardi koje su uvele te tehnike – dada, futurizam, nadrealizam. Isto tako, tih godina svjedočimo i brojnim umjetničkim parovima. Marina je s Nešom Paripovićem, Sanja Iveković s Daliborom Martinisom, Nuša sa Srečom Draganom. I one su ravnopravne svojim partnerima. Isto je bilo i s povjesničarima umjetnosti. Svi smo se mi družili i svi smo iz istog svijeta. Moja je supruga, recimo, Biljana Tomić, kojoj sve dugujem. Dakle, ne samo da su bile ravnopravne, nego su nam često upravo žene otvarale vidike i senzibilitete. q
