Klub Zapreščana odučio je od zaborava spasiti krampogače, tradicijski specijalitet koji su nekada u zimskom periodu pripremale brojne domaćice, a danas se na njega još rijetko gdje može naletjeti. I ove je godine održano klupsko druženje uz krampogače pa su članovi Kluba i njihovi prijatelji uživali u degustaciji ovog starinskog jela. Želja je mlađim generacijama […]
The post Krampogach day Kluba Zapreščana first appeared on Grad Zaprešić.
Netko je svojedobno zaključio da after party dodjele nagrada Jutarnjeg lista – Zlatni Studio može odnijeti nagradu za tulum godine. Kad bismo morali birati koji je od dosad održanih bio najbolji ili najluđi, bila bi to gotovo nemoguća misija. I to nije pretjerivanje, jer kad se nakon službenog programa samoinicijativno na binu penju slavna imena hrvatske estrade i onako sebi za gušt hvataju mikrofona i instrumenata, a za njima se odvaže glumci i voditelji, to znači da je sve ponijela dobra atmosfera.
Primjerice, nakon dodjele Zlatnih Studija 2019. na after partyju organiziranom u zagrebačkom klubu Matis, nije trebalo puno da se bendu Ante Gele spontano pridruže i naše najveće glazbene zvijezde. Pjevali su svoje, ali i hitove svojih kolega, a led je probila uvijek raspoložena Zorica Kondža sa svojom “Zar je voljeti grijeh”. Bilo je to poput okidača za druge, poput Nine Badrić koja je uspjela pred mikrofon izvući i glumca Janka Popovića Volarića.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Nakon Nine, iako se u početku nećkao, za klavir je sjeo Petar Grašo, koji je uz svoje uspješnice s puno emocija otpjevao i nekoliko pjesama pokojne glazbene legende Olivera Dragojevića. A onda je na scenu ponovno stupila Zore pa Zaprešić Boysi i zapravo je teško i nabrojiti tko je sve bio na bini, jer u jednom je trenutku nastala velika gužva. Plesni podij je bio pun, neki su bili i na koljenima, a unatoč žestokom startu, uzvanici se nisu brzo ispuhali i otišli kući. Oni koji su stigli na zabavu pod egidom “neću dugo”, na kraju su ostali do sitnih jutarnjih sati, a dio je i poslije partyja, još rasplesan i razgaljen odlučio nastaviti tulumariti. O kome je riječ, nećemo odati. Neki su mišljenja da je to bila najbolja od dosad održanih zabava nakon dodjele nagrada Zlatnog Studija.
No, žestoka konkurencija svakako joj je ona koja je uslijedila godinu kasnije. Tada je primjerice Petar Grašo stigao izravno s koncerta u Čakovcu, a Jelena Rozga iako je već sutradan morala biti u Makedoniji, ostala je neplanirano do sitnih sati. I tu je večer, nakon što je bend Ante Gele zagrijao publiku, otvorila Zorica Kondža bez koje teško da je zamisliv tulum Zlatnog Studija. Prvo se prolomilo skandiranje njezina imena, a nakon nekoliko otpjevanih pjesama uslijedila je i izvedba evergreena “More”, čiji je refren razdragana masa spontano promijenila u “Zore, Zore”.
– Svi mi dolaze čestitati na nagradi, a ja samo vidim Zoricu Kondžu – rekao je tada glumac Frano Mašković.
Njegov kolega Goran Navojec odvažio se i nakon Kondže izveo pjesmu “Za ljubav treba imat dušu”, a mikrofona su se potom prihvatili i drugi glumci – Janko Popović Volarić, Nadia Cvitanović, Ana Uršula Najev…
U užarenoj atmosferi zaboravila su se rivalstva i tko je osvojio nagradu, a tko ne, tko je s koje televizije, čemu su kumovali i bezvremenski hitovi Mate Miše Kovača. Tako su ruku pod ruku, zagrljeni i razdragani, Zoran Šprajc i Ivana Paradžiković pjevali “Ako me ostaviš”, premda je te godine Ivana Paradžiković Šprajcu iz ruku napokon preotela potencijalni treći kipić Zlatnog Studija za najboljeg voditelja.
Svi su se zabavljali kao da ne postoji sutra, kao da su predosjećali ne baš dobra vremena koja slijede – zatvaranje zbog korone, potres.
No, već ove godine, osjetilo se da se vraćaju stara, dobra vremena, iako je zbog epidemioloških mjera trebalo paziti na štošta. Tulum petog jubilarnog Zlatnog Studija preselio se u novootvoreni klub Peti kupe, točnije u njegov vrt, a ni hladna večer nije rastjerala uzvanike, željne poput svih, druženja i provoda.
Nikad manje izbornika, ali i nikad veći san. Često se isticalo kako imamo više od četiri milijuna izbornika u Lijepoj našoj, međutim, ta je brojka, prema posljednjem popisu stanovništva, pala na najniže grane. Ipak, mi smo tek mali impuls za novo čudo. Dovoljno je 26 “odabranih” koji nam ponovno dopuštaju – san. Oni nešto stariji članovi aktualne Dalićeve ekspedicije, zadubljeno su kao klinci buljili u bravure Šukera, Bobana, Prosinečkog i ostatka družine iz 24 godine stare francuske bajke, a oni nešto mlađi inspiraciju su tražili u ruskom ljetu prije četiri godine. Nepostojeća nogometna infrastruktura, nemogući uvjeti, ali i nepokolebljiva volja i snaga. San dječaka opet je došao blizu ispunjenja, a kako je tekao njihov put prema pragu “nogometne besmrtnosti”?
Kapetan je prije četiri godine postao najbolji od najboljih. Zlatna lopta. Kružile su tih dana snimke malog Luke Modrića koji je u ulozi pastira, s nekoliko brojeva većom plavom jaknicom, po vrletima Velebita ganjao ovce i koze. Najstariji član momčadi zaista je zorno ovjekovječio onu staru – “preko trnja do zvijezda”. Prve je godine života proveo u rodnoj kamenoj kući podno planine, dobivši ime po djedu s kojim je bio izrazito vezan, a čiji je život stao u Domovinskom ratu. Vrh je to samo ledene sante nedaća koju je najbolji hrvatski nogometaš u povijesti prošao u raljama rata. Djetinjstvo je proveo u prognanstvu u zadarskim hotelima na koje su sijevali projektili, a upravo je u klubu iz tog grada kao sedmogodišnjak počeo kovati umijeće u kojem mu nikada nije bio ravan niti jedan Hrvat, a malo je onih i u svijetu koji su na njegovoj razini.
– Djed je bio moj zaštitnik. Imao je puno životinja, a kada bi ih vodio u ispašu, išao sam s njim. I ime sam dobio po njemu. Žao mi je što nije doživio barem dio onoga što sam postigao, ali siguran sam da me gleda odozgo te kako je ponosan – izjavio je kapetan u Netflixovu serijalu “Captains”.
To koliko mu djetinjstvo nije bilo posuto ružama, najbolje je dokazao njegov sastavak iz trećeg razreda osnovne škole, u kojemu je mali Luka pisao o strahu od rata, a ponovno se dotaknuo djedove smrti i u tekstu se zapitao: “Pitao sam se, mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće?” Često je kao svog uzora isticao i legendarnog kapetana Zvonimira Bobana, vjerojatno ni sam ne sluteći kako će ga jednog dana dobrano nadmašiti.
Ništa lakše djetinjstvo nije imao niti još jedan član i ruske i katarske bajke. Dejan Lovren prve je godine proveo u Kraljevoj Sutjesci u Bosni i Hercegovini, koju je, također zbog nedaća rata, morao napustiti, a svoje je putovanje opisao prije pet godina za klupsku televiziju Liverpoola.
– Yugom smo stigli u Zenicu, ali pravi horor događao se u selima gdje su ljudi ubijani na najgore načine. Brat od strica zaklan je nožem ispred drugih ljudi. Put do Münchena trajao je 17 sati. Imali smo puno sreće, djed mi je imao sve papire i mogli smo se tamo preseliti. Da nismo pobjegli, tko zna što bi se dogodio. Možda bi cijela moja obitelj danas bila pod zemljom – rekao je hrvatski stoper.
U Njemačkoj je proveo sedam godina, a njegova je obitelj stalno dobivala odbijenice kada bi tražili ostanak u državi. Onda je uslijedila naredba – imate dva mjeseca za napuštanje države – tako je obitelj Lovren stigla u Karlovac, gdje se on počeo nametati kao ozbiljan talent. Ispričao je kako su roditelji “krpali kraj s krajem”, otac je bio soboslikar, majka je radila u dućanu, a u nedostatku novca, morali su prodavati stvari, pa je tako Dejan rekao da je “poludio” kao klinac nakon što je saznao da je otac prodao njegove klizaljke za 350 kuna.
Financijske probleme u obitelji imao je i najbolji hrvatski strijelac na velikim natjecanjima u povijesti, a zbog njih morao je napustiti san o igranju za Hajduk. Ivan Perišić u mladosti je nosio dres “bilih”, a već sa 17 godina potpisao je za francuski Sochaux. Kao dječak, mogao je gadno nastradati na gradilištu. Radnici su sa zgrade bacali žbuku i materijal, a nekoliko centimetara dijelilo ga je od možda i kobne sudbine. Na sreću, okrznut je tek po ramenu. Hrvatsko krilo pomagalo je ocu u obiteljskom poslu na farmi koka nesilica, a zbog toga je dobio i nadimak – “Koka”. Otac Ante “posuo se pepelom” i priznao kako je on krivac za odlazak njegova sina u inozemstvo u “zelenoj” dobi zbog poslovnih problema.
– Za moju obitelj bilo je najbolje da Ivan ode u Francusku. Da se u tom trenutku svi maknu od mene i mojih muka. Uvjeti su bili dobri, a s njim su otišli i moja supruga, te kćerka – rekao je Ivanov otac.
Dok je Perišić u mladosti napustio Hrvatsku, jedan se “vatreni”, rođen u inozemstvu, u ranim godinama života ipak vratio u domovinu. Mateo Kovačić rođen je u Linzu 1994., a 2007. prihvatio je Dinamov poziv. Odrastao je u Sesvetskim selima na istoku Zagreba, a osim na travnjaku, dobar dio mladosti proveo je iza oltara, služeći kao ministrant na misama u lokalnoj župi svetog Antuna Padovanskog, u kojoj je upoznao i suprugu Izabel, koja je pjevala u župnom zboru. Hrvatskom veznjaku karijera je zamalo stala već s 15 godina. Zaradio je težak lom noge, četiri mjeseca nije hodao, a neki su se pribojavali i kraja karijere.
– Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo, jedino što sam imao taj lom noge, koji mi je, moram reći, dobro došao, jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro – komentirao je tako Kovačić nezgodu iz mladosti.
Legendarni novinar Tomislav Židak pisao je kako je Kovačić s 13 godina već igrao zrelo kao Maradona, a sa 16 godina i četiri mjeseca, postigao je prvi profesionalni pogodak u Dinamovu dresu.
Još jedan od onih koji je rodno mjesto pronašao u Austriji, jedan je od samozatajnih reprezentativaca – Luka Sučić. Iako na Mundijalu još nije dobio niti minute, mnogi ga smatraju jednim od nasljednika “najboljeg veznog reda na svijetu”. Igrač Salzburga imao je mogućnost igranja za Austriju i BiH, ali, kako je rekao, za njega je uvijek postojala samo jedna opcija. Roditelji Željko i Branislava, Bugojno u Bosni morali su napustiti zbog rata, ali i Sučić se, kao i ostali reprezentativci, ipak vratio Hrvatskoj.
Sličnu situaciju kao Kovačić, doduše ne s ozljedom, nego s bolešću, u mladosti je proživljavao Mario Pašalić. Dalićev “univerzalac” za brojne pozicije, u jesen 2012. sudario se s opasnim suparnikom. S nepunih 18 godina, tadašnji Hajdukov junior ležao je u bolnici zbog trovanja krvi bakterijom streptokok. Trčanje mu je bilo strogo zabranjeno, a o nogometu da ni ne govorimo, šest mjeseci bio je izvan travnjaka.
– Bakterija se širila, ali sreća je što nije zahvatila srce i ostale organe, tako da je na kraju sve dobro prošlo. Bilo je svakakvih prognoza, pogotovo crnih, da neću nastaviti karijeru, kako je bakterija opasna za život… – ispričao je Pašalić, koji je rođen u njemačkom Mainzu, ali nogometnu karijeru počeo je u Kaštel Gomilici.
Blizu završetka karijere u ranoj dobi bio je i Domagoj Vida. Neizostavni član obrane iz Rusije 2018., a danas u ulozi motivatora s klupe, nakon dolaska u Osijek s 14 godina, bio je blizu kraja. Njegov otac Rudika prisjetio se tih dana u kojima je njegovu sinu teško padala prilagodba na novu sredinu. Nerijetko se događalo da ga otac odveze u Osijek, a mladi Domagoj ubrzo bi pobjegao kući u Donji Miholjac. Prilagodba je trajala dvije godine, ali uspio je preskočiti sve izazove.
Kao i Pašalić, rodno mjesto u Njemačkoj, točnije u Münchenu, pronašao je i Josip Stanišić, 22-godišnji bek Bayerna, čije vrijeme tek dolazi. Roditelji su mu porijeklom iz Brodsko-posavske županije, a kako bi navukao kockasti dres, Josip je odbio poziv Njemačke. Njegov djed Milan otkrio je kako su gledali utakmice u klubu Croatia München, gdje se vjerojatno i rodila njegova ljubav prema “vatrenima”.
Iako zbog tog poziva Njemačke nije bilo velike drame u Hrvatskoj, u svibnju 2021., nacija je bila na nogama. Borna Sosa, rođeni Zagrepčanin, koji je prošao sve omladinske kategorije Dinama, bio je na pragu odlaska u njemačku izabranu vrstu. Situacija se zakomplicirala, Borna je dobivao niz ružnih komentara, a na kraju sve je ispalo najsretnije za njega, ali i za nas – zaigrao je za Hrvatsku. Roditelji su mu porijeklom iz Posušja u Hercegovini, a u mladosti bio je nadaren za fiziku i matematiku. Posebno je zanimljivo da je ispite iz tih predmeta pisao – stojeći. Još zanimljivije, ispite iz matematike pisao je lijevom rukom, a sve ostale desnom rukom. Još jedan igrač s hercegovačkim porijeklom je i Josip Šutalo, koji je rođen u Čapljini, a odrastao je u Metkoviću, ali o Dalićevoj alternativi na poziciji stopera malo se zna.
Zbog bolesti, Sosu je u utakmici protiv Japana zamijenio još jedan lijevi bek s bosansko-hercegovačkim porijeklom. Borna Barišić, bio je na širem popisu za Mundijal prije četiri godine, međutim, u konačnici nije bio među odabranim putnicima, a roditelji su mu porijeklom iz Tomislavgrada.
Sosa je u rujnu, u pobjedi 2-1 protiv Danske, postigao prvijenac za Hrvatsku, a drugi pogodak djelo je Lovre Majera. Nakon te utakmice, javnost je razgalila fotografija upravo te dvojice sićušnih mladića u dresu Dinama. Majer je, kao i Sosa, odrastao u Zagrebu, a još je jedna njegova fotografija dokaz kako život piše najljepše priče. Bilo je to u svibnju 2008., na Maksimiru su igrali Dinamo i Hajduk, a tada 10-godišnji Majer na teren je izašao u pratnji Luke Modrića, kojega je u više navrata nazvao svojim idolom, a mnogi ga smatraju Modrićevim nasljednikom u reprezentaciji, s kojim sada i dijeli teren.
Majer je odrastao u centru glavnog grada, baš kao i Andrej Kramarić, “vatrena” špica iz Šubićeve ulice. I dan-danas smatra se najubojitijim napadačem Dinamova omladinskog pogona, u Maksimiru tvrde da je zabio više od 450 pogodaka. Dokazao je kako se bez problema mogu uskladiti školske i nogometne obaveze, završivši jednu od najkvalitetnijih srednjih škola u Hrvatskoj – zagrebački MIOC. Obožavao je matematiku i logiku, školu je završio kao odlikaš, a onda upisao Ekonomski fakultet, međutim, nogometni poziv bio je jači.
Ipak, Kramarić nije jedini topnik Hrvatske na katarskom Mundijalu kojemu su hobi bile brojke i jednadžbe. Dugo ćemo prepričavati ono što je Bruno Petković izveo u 117. minuti protiv Brazila. Proračunato je pričekao na vrhu 16-erca, a u mladosti tako je računao i na natjecanjima iz matematike. Rodni Metković s 12 godina zamijenio je Zagrebom, otišavši u Dinamo, a u osnovnoj školi bio je izvrstan matematičar. U petom razredu, na regionalnom natjecanju Dalmacije, bio je četvrti u konačnom redoslijedu, prije toga bio je najbolji u svojoj školi, gradu i županiji. Petković je nakon dolaska u Zagreb cimera pronašao u jednom od bivših, ali i omiljenih “vatrenih”, Šimi Vrsaljku.
Kada se spominje, sada već, epski pogodak Petkovića, mora se spomenuti i onaj koji mu je servirao loptu “na pladnju”. Mislav Oršić na terenu u Kataru proveo je ukupno 28 minuta, a može se pohvaliti učinkom od dvije asistencije i pogotkom s bijele točke protiv Brazila.
– Ja sam skroman dečko iz zapadnog dijela Zagreba – govorio je popularni Orša.
Nogomet je prvi put okusio u klubu Trešnjevka, u kojem su mu rekli da je premali, ali pronašao je svoj put do zvijezda. Dobar komad djetinjstva proveo je na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona, odakle se divio Modrićevim potezima, a junak upravo te tribine Oršić je postao proteklih godina.
Spominjemo li “skromnost”, mora se spomenuti i najbolji stoper na svijetu. Joško Gvardiol odrastao je na zagrebačkim Srednjacima, a mladost je provodio i u ribarnici na Dolcu, u kojoj je pomagao ocu u obiteljskom poslu. Otac Tihomir vozio bi ga na treninge preko tjedna, a mali Joško vikendom bi pomagao s ribama. Ljeta je provodio kod bake i djeda u dalmatinskom Novigradu, a najbolji dokaz o njegovoj skromnosti može se pronaći u priči o njegovom prvom profesionalnom pogotku za Dinamo. Riješio je utakmicu protiv zaprešićkog Intera, a onda, kao 17-godišnjak, dok su njegovi klupski kolege sjedali u “bijesne” mašine, on je sjeo na tramvaj i uputio se kući.
Dok su Petković i Sosa sa smiješkom prihvaćali školske izazove, otac Marcela Brozovića svog je sina ispisao iz škole i u potpunosti ga usmjerio u nogomet.
– Ne brinite, ja ću biti nogometaš – govorio je popularni Broz, i bio je u pravu.
Otac ga je u ranoj dobi odveo na trening u Udarnik u Velikoj Gorici, u blizini mjesta u kojem je odrastao. Međutim, tamo su ga odbili, ali zbog posve drugih razloga. Bio je predobar, pa su rekli da ga nema smisla držati na toj razini. Nastupao je zatim za Hrvatski dragovoljac, a kada ne bi imao dovoljnu minutažu, otac ga je vodio na “seoske lige” da se može razvijati kao nogometaš. Osim sjajnih partija u sredini nogometnog terena, Brozović sjajno igra i pikado, kojim bi se, prema njegovim riječima, mogao baviti nakon što objesi kopačke o klin.
Iako, barem koliko se zna, nije tako dobar u još jednom sportu izuzev nogometa, Nikola Vlašić odrastao je u sjeni sestre Blanke, legendarne hrvatske skakačice u vis. Brat i sestra za uspjeh, dobrim dijelom, mogu zahvaliti ocu Jošku, koji je jedan od najzaslužnijih za kreaciju dvoje vrhunskih sportaša, a Nikola je oduševljavao već u najranijoj dobi.
– S godinu dana vidjelo se da je Niksi motoričko čudovište. Bio je nabijen i čvrst. S tri godine već je skakao s visine od dva metra. Svaki motorički zadatak, koji bih mu zadao, oduševljeno bi izvodio. Bio je ljuti natjecatelj i poraz nije bio u njegovu spoznajnom repertoaru – govorio je Joško Vlašić.
Nikola je postao najveći Hajdukov transfer u povijesti, otišavši u Everton za gotovo 11 milijuna eura, a s druge strane, Josip Juranović Poljud je napustio za “mizernih” 400 tisuća eura. Desni bek Hrvatske u Kataru, afirmirao se u Hajduku, odakle je počeo njegov nogometni uspon. Odrastao je u zagrebačkoj Dubravi, za koju je nastupao u Trećoj ligi sve do 2015., a teren mu je bio na pet minuta od stana. Pobijedio je 2014. u natjecanju “Nike chance” na razini Hrvatske, projekt je to kojim se biraju najbolji mladi nogometaši svijeta. Nagradu, kao i svoj dres, uručio mu je Mario Mandžukić. U prošlosti je pomagao prijatelju u kafiću radeći kao konobar.
Kada se govori o hajdukovcima, nezaobilazna tema je i Marko Livaja. Nogomet je počeo igrati s četiri godine u Kaštelu iz Gomilice, Već sa 17 godina bijeli dres zamijenio je onim milanskog Intera, međutim, u talijanskom gigantu prilike je dobivao na kapaljku. Dvije godine ranije od Livaje, u 15. godini, u isti klub otišao je i rezervni vratar reprezentacije Ivica Ivušić. Proveo je u “nerazzurrima” šest godina, ali niti on se nije uspio nametnuti.
Prvi hrvatski čuvar mreže, novopečena je zvijezda reprezentacije. Dominik Livaković, rođeni Zadranin, stiže iz obrazovane obitelji, djed mu je bio liječnik, a baka profesorica engleskog, dok je njegov otac Zdravko inženjer građevine i bivši državni tajnik za infrastrukturu u Ministarstvu prometa. Jedan dio djetinjstva proveo je s bivšim reprezentativcem Šimom Vrsaljkom. Livaković je u intervjuu za Jutarnji list prije dvije godine otkrio kako se s Vrsaljkom družio jer su njihove zgrade imale zajedničko igralište na kojem se počela rađati njihova ljubav prema nogometnoj lopti, iako je Livaković u djetinjstvu trenirao i košarku. Jednom prilikom izjavio je kako se prije utakmice voli pomoliti pokojnim djedovima za snagu.
Snagu u molitvi pronalazi i drugi hrvatski vratar Ivo Grbić. Otkrio je da svakodnevno nastoji moliti krunicu, a otac mu je porijeklom s Pelješca.
Jedan od onih koji u vjeri pronalazi poseban izvor energije je i Ante Budimir. Napadač Hrvatske izjavio je kako uvijek nastoji otići na misu nedjeljom, čak i kada njegova momčad igra u gostima. Rođen je u Zenici, ali zbog ratnih okolnosti završio je u Velikoj Gorici, gdje je i odrastao, a sličnu priču imala je i njegova supruga Monika, koja je izbjegla iz Vukovara. Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, a on je s nogometom započeo 1998., ne treba posebno isticati odakle je dobio inspiraciju te godine.
Teško djetinjstvo prošao je i Martin Erlić. U mladosti, njegova je obitelj u mjestu Tinj kod Zadra ušteđevinu koristila za obnovu kuće koja je nastradala u bombardiranju.
– Kada sam imao osam godina, otac mi nije imao ni 50 centi za užinu. Nakon teškog rata, sav novac morao je uložiti u renoviranje kuće – rekao je Erlić za klupsku stranicu bivšeg kluba Spezije.
Kristijan Jakić prve je nogometne korake napravio u Mračaju iz Runovića, u kojem je počeo trenirati sa sedam godina, a prvi trener bio mu je otac Ivica. Dres malog kluba u blizini Imotskog nosila su i dva bivša kapetana Jugoslavije – Ivan Buljan i Ivan Gudelj – ali i bivši kapetan hrvatske reprezentacije Zvonimir Boban.
Nikad manje izbornika, ali i nikad veći san. Često se isticalo kako imamo više od četiri milijuna izbornika u Lijepoj našoj, međutim, ta je brojka, prema posljednjem popisu stanovništva, pala na najniže grane. Ipak, mi smo tek mali impuls za novo čudo. Dovoljno je 26 “odabranih” koji nam ponovno dopuštaju – san. Oni nešto stariji članovi aktualne Dalićeve ekspedicije, zadubljeno su kao klinci buljili u bravure Šukera, Bobana, Prosinečkog i ostatka družine iz 24 godine stare francuske bajke, a oni nešto mlađi inspiraciju su tražili u ruskom ljetu prije četiri godine. Nepostojeća nogometna infrastruktura, nemogući uvjeti, ali i nepokolebljiva volja i snaga. San dječaka opet je došao blizu ispunjenja, a kako je tekao njihov put prema pragu “nogometne besmrtnosti”?
Kapetan je prije četiri godine postao najbolji od najboljih. Zlatna lopta. Kružile su tih dana snimke malog Luke Modrića koji je u ulozi pastira, s nekoliko brojeva većom plavom jaknicom, po vrletima Velebita ganjao ovce i koze. Najstariji član momčadi zaista je zorno ovjekovječio onu staru – “preko trnja do zvijezda”. Prve je godine života proveo u rodnoj kamenoj kući podno planine, dobivši ime po djedu s kojim je bio izrazito vezan, a čiji je život stao u Domovinskom ratu. Vrh je to samo ledene sante nedaća koju je najbolji hrvatski nogometaš u povijesti prošao u raljama rata. Djetinjstvo je proveo u prognanstvu u zadarskim hotelima na koje su sijevali projektili, a upravo je u klubu iz tog grada kao sedmogodišnjak počeo kovati umijeće u kojem mu nikada nije bio ravan niti jedan Hrvat, a malo je onih i u svijetu koji su na njegovoj razini.
– Djed je bio moj zaštitnik. Imao je puno životinja, a kada bi ih vodio u ispašu, išao sam s njim. I ime sam dobio po njemu. Žao mi je što nije doživio barem dio onoga što sam postigao, ali siguran sam da me gleda odozgo te kako je ponosan – izjavio je kapetan u Netflixovu serijalu “Captains”.
To koliko mu djetinjstvo nije bilo posuto ružama, najbolje je dokazao njegov sastavak iz trećeg razreda osnovne škole, u kojemu je mali Luka pisao o strahu od rata, a ponovno se dotaknuo djedove smrti i u tekstu se zapitao: “Pitao sam se, mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće?” Često je kao svog uzora isticao i legendarnog kapetana Zvonimira Bobana, vjerojatno ni sam ne sluteći kako će ga jednog dana dobrano nadmašiti.
Ništa lakše djetinjstvo nije imao niti još jedan član i ruske i katarske bajke. Dejan Lovren prve je godine proveo u Kraljevoj Sutjesci u Bosni i Hercegovini, koju je, također zbog nedaća rata, morao napustiti, a svoje je putovanje opisao prije pet godina za klupsku televiziju Liverpoola.
– Yugom smo stigli u Zenicu, ali pravi horor događao se u selima gdje su ljudi ubijani na najgore načine. Brat od strica zaklan je nožem ispred drugih ljudi. Put do Münchena trajao je 17 sati. Imali smo puno sreće, djed mi je imao sve papire i mogli smo se tamo preseliti. Da nismo pobjegli, tko zna što bi se dogodio. Možda bi cijela moja obitelj danas bila pod zemljom – rekao je hrvatski stoper.
U Njemačkoj je proveo sedam godina, a njegova je obitelj stalno dobivala odbijenice kada bi tražili ostanak u državi. Onda je uslijedila naredba – imate dva mjeseca za napuštanje države – tako je obitelj Lovren stigla u Karlovac, gdje se on počeo nametati kao ozbiljan talent. Ispričao je kako su roditelji “krpali kraj s krajem”, otac je bio soboslikar, majka je radila u dućanu, a u nedostatku novca, morali su prodavati stvari, pa je tako Dejan rekao da je “poludio” kao klinac nakon što je saznao da je otac prodao njegove klizaljke za 350 kuna.
Financijske probleme u obitelji imao je i najbolji hrvatski strijelac na velikim natjecanjima u povijesti, a zbog njih morao je napustiti san o igranju za Hajduk. Ivan Perišić u mladosti je nosio dres “bilih”, a već sa 17 godina potpisao je za francuski Sochaux. Kao dječak, mogao je gadno nastradati na gradilištu. Radnici su sa zgrade bacali žbuku i materijal, a nekoliko centimetara dijelilo ga je od možda i kobne sudbine. Na sreću, okrznut je tek po ramenu. Hrvatsko krilo pomagalo je ocu u obiteljskom poslu na farmi koka nesilica, a zbog toga je dobio i nadimak – “Koka”. Otac Ante “posuo se pepelom” i priznao kako je on krivac za odlazak njegova sina u inozemstvo u “zelenoj” dobi zbog poslovnih problema.
– Za moju obitelj bilo je najbolje da Ivan ode u Francusku. Da se u tom trenutku svi maknu od mene i mojih muka. Uvjeti su bili dobri, a s njim su otišli i moja supruga, te kćerka – rekao je Ivanov otac.
Dok je Perišić u mladosti napustio Hrvatsku, jedan se “vatreni”, rođen u inozemstvu, u ranim godinama života ipak vratio u domovinu. Mateo Kovačić rođen je u Linzu 1994., a 2007. prihvatio je Dinamov poziv. Odrastao je u Sesvetskim selima na istoku Zagreba, a osim na travnjaku, dobar dio mladosti proveo je iza oltara, služeći kao ministrant na misama u lokalnoj župi svetog Antuna Padovanskog, u kojoj je upoznao i suprugu Izabel, koja je pjevala u župnom zboru. Hrvatskom veznjaku karijera je zamalo stala već s 15 godina. Zaradio je težak lom noge, četiri mjeseca nije hodao, a neki su se pribojavali i kraja karijere.
– Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo, jedino što sam imao taj lom noge, koji mi je, moram reći, dobro došao, jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro – komentirao je tako Kovačić nezgodu iz mladosti.
Legendarni novinar Tomislav Židak pisao je kako je Kovačić s 13 godina već igrao zrelo kao Maradona, a sa 16 godina i četiri mjeseca, postigao je prvi profesionalni pogodak u Dinamovu dresu.
Još jedan od onih koji je rodno mjesto pronašao u Austriji, jedan je od samozatajnih reprezentativaca – Luka Sučić. Iako na Mundijalu još nije dobio niti minute, mnogi ga smatraju jednim od nasljednika “najboljeg veznog reda na svijetu”. Igrač Salzburga imao je mogućnost igranja za Austriju i BiH, ali, kako je rekao, za njega je uvijek postojala samo jedna opcija. Roditelji Željko i Branislava, Bugojno u Bosni morali su napustiti zbog rata, ali i Sučić se, kao i ostali reprezentativci, ipak vratio Hrvatskoj.
Sličnu situaciju kao Kovačić, doduše ne s ozljedom, nego s bolešću, u mladosti je proživljavao Mario Pašalić. Dalićev “univerzalac” za brojne pozicije, u jesen 2012. sudario se s opasnim suparnikom. S nepunih 18 godina, tadašnji Hajdukov junior ležao je u bolnici zbog trovanja krvi bakterijom streptokok. Trčanje mu je bilo strogo zabranjeno, a o nogometu da ni ne govorimo, šest mjeseci bio je izvan travnjaka.
– Bakterija se širila, ali sreća je što nije zahvatila srce i ostale organe, tako da je na kraju sve dobro prošlo. Bilo je svakakvih prognoza, pogotovo crnih, da neću nastaviti karijeru, kako je bakterija opasna za život… – ispričao je Pašalić, koji je rođen u njemačkom Mainzu, ali nogometnu karijeru počeo je u Kaštel Gomilici.
Blizu završetka karijere u ranoj dobi bio je i Domagoj Vida. Neizostavni član obrane iz Rusije 2018., a danas u ulozi motivatora s klupe, nakon dolaska u Osijek s 14 godina, bio je blizu kraja. Njegov otac Rudika prisjetio se tih dana u kojima je njegovu sinu teško padala prilagodba na novu sredinu. Nerijetko se događalo da ga otac odveze u Osijek, a mladi Domagoj ubrzo bi pobjegao kući u Donji Miholjac. Prilagodba je trajala dvije godine, ali uspio je preskočiti sve izazove.
Kao i Pašalić, rodno mjesto u Njemačkoj, točnije u Münchenu, pronašao je i Josip Stanišić, 22-godišnji bek Bayerna, čije vrijeme tek dolazi. Roditelji su mu porijeklom iz Brodsko-posavske županije, a kako bi navukao kockasti dres, Josip je odbio poziv Njemačke. Njegov djed Milan otkrio je kako su gledali utakmice u klubu Croatia München, gdje se vjerojatno i rodila njegova ljubav prema “vatrenima”.
Iako zbog tog poziva Njemačke nije bilo velike drame u Hrvatskoj, u svibnju 2021., nacija je bila na nogama. Borna Sosa, rođeni Zagrepčanin, koji je prošao sve omladinske kategorije Dinama, bio je na pragu odlaska u njemačku izabranu vrstu. Situacija se zakomplicirala, Borna je dobivao niz ružnih komentara, a na kraju sve je ispalo najsretnije za njega, ali i za nas – zaigrao je za Hrvatsku. Roditelji su mu porijeklom iz Posušja u Hercegovini, a u mladosti bio je nadaren za fiziku i matematiku. Posebno je zanimljivo da je ispite iz tih predmeta pisao – stojeći. Još zanimljivije, ispite iz matematike pisao je lijevom rukom, a sve ostale desnom rukom. Još jedan igrač s hercegovačkim porijeklom je i Josip Šutalo, koji je rođen u Čapljini, a odrastao je u Metkoviću, ali o Dalićevoj alternativi na poziciji stopera malo se zna.
Zbog bolesti, Sosu je u utakmici protiv Japana zamijenio još jedan lijevi bek s bosansko-hercegovačkim porijeklom. Borna Barišić, bio je na širem popisu za Mundijal prije četiri godine, međutim, u konačnici nije bio među odabranim putnicima, a roditelji su mu porijeklom iz Tomislavgrada.
Sosa je u rujnu, u pobjedi 2-1 protiv Danske, postigao prvijenac za Hrvatsku, a drugi pogodak djelo je Lovre Majera. Nakon te utakmice, javnost je razgalila fotografija upravo te dvojice sićušnih mladića u dresu Dinama. Majer je, kao i Sosa, odrastao u Zagrebu, a još je jedna njegova fotografija dokaz kako život piše najljepše priče. Bilo je to u svibnju 2008., na Maksimiru su igrali Dinamo i Hajduk, a tada 10-godišnji Majer na teren je izašao u pratnji Luke Modrića, kojega je u više navrata nazvao svojim idolom, a mnogi ga smatraju Modrićevim nasljednikom u reprezentaciji, s kojim sada i dijeli teren.
Majer je odrastao u centru glavnog grada, baš kao i Andrej Kramarić, “vatrena” špica iz Šubićeve ulice. I dan-danas smatra se najubojitijim napadačem Dinamova omladinskog pogona, u Maksimiru tvrde da je zabio više od 450 pogodaka. Dokazao je kako se bez problema mogu uskladiti školske i nogometne obaveze, završivši jednu od najkvalitetnijih srednjih škola u Hrvatskoj – zagrebački MIOC. Obožavao je matematiku i logiku, školu je završio kao odlikaš, a onda upisao Ekonomski fakultet, međutim, nogometni poziv bio je jači.
Ipak, Kramarić nije jedini topnik Hrvatske na katarskom Mundijalu kojemu su hobi bile brojke i jednadžbe. Dugo ćemo prepričavati ono što je Bruno Petković izveo u 117. minuti protiv Brazila. Proračunato je pričekao na vrhu 16-erca, a u mladosti tako je računao i na natjecanjima iz matematike. Rodni Metković s 12 godina zamijenio je Zagrebom, otišavši u Dinamo, a u osnovnoj školi bio je izvrstan matematičar. U petom razredu, na regionalnom natjecanju Dalmacije, bio je četvrti u konačnom redoslijedu, prije toga bio je najbolji u svojoj školi, gradu i županiji. Petković je nakon dolaska u Zagreb cimera pronašao u jednom od bivših, ali i omiljenih “vatrenih”, Šimi Vrsaljku.
Kada se spominje, sada već, epski pogodak Petkovića, mora se spomenuti i onaj koji mu je servirao loptu “na pladnju”. Mislav Oršić na terenu u Kataru proveo je ukupno 28 minuta, a može se pohvaliti učinkom od dvije asistencije i pogotkom s bijele točke protiv Brazila.
– Ja sam skroman dečko iz zapadnog dijela Zagreba – govorio je popularni Orša.
Nogomet je prvi put okusio u klubu Trešnjevka, u kojem su mu rekli da je premali, ali pronašao je svoj put do zvijezda. Dobar komad djetinjstva proveo je na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona, odakle se divio Modrićevim potezima, a junak upravo te tribine Oršić je postao proteklih godina.
Spominjemo li “skromnost”, mora se spomenuti i najbolji stoper na svijetu. Joško Gvardiol odrastao je na zagrebačkim Srednjacima, a mladost je provodio i u ribarnici na Dolcu, u kojoj je pomagao ocu u obiteljskom poslu. Otac Tihomir vozio bi ga na treninge preko tjedna, a mali Joško vikendom bi pomagao s ribama. Ljeta je provodio kod bake i djeda u dalmatinskom Novigradu, a najbolji dokaz o njegovoj skromnosti može se pronaći u priči o njegovom prvom profesionalnom pogotku za Dinamo. Riješio je utakmicu protiv zaprešićkog Intera, a onda, kao 17-godišnjak, dok su njegovi klupski kolege sjedali u “bijesne” mašine, on je sjeo na tramvaj i uputio se kući.
Dok su Petković i Sosa sa smiješkom prihvaćali školske izazove, otac Marcela Brozovića svog je sina ispisao iz škole i u potpunosti ga usmjerio u nogomet.
– Ne brinite, ja ću biti nogometaš – govorio je popularni Broz, i bio je u pravu.
Otac ga je u ranoj dobi odveo na trening u Udarnik u Velikoj Gorici, u blizini mjesta u kojem je odrastao. Međutim, tamo su ga odbili, ali zbog posve drugih razloga. Bio je predobar, pa su rekli da ga nema smisla držati na toj razini. Nastupao je zatim za Hrvatski dragovoljac, a kada ne bi imao dovoljnu minutažu, otac ga je vodio na “seoske lige” da se može razvijati kao nogometaš. Osim sjajnih partija u sredini nogometnog terena, Brozović sjajno igra i pikado, kojim bi se, prema njegovim riječima, mogao baviti nakon što objesi kopačke o klin.
Iako, barem koliko se zna, nije tako dobar u još jednom sportu izuzev nogometa, Nikola Vlašić odrastao je u sjeni sestre Blanke, legendarne hrvatske skakačice u vis. Brat i sestra za uspjeh, dobrim dijelom, mogu zahvaliti ocu Jošku, koji je jedan od najzaslužnijih za kreaciju dvoje vrhunskih sportaša, a Nikola je oduševljavao već u najranijoj dobi.
– S godinu dana vidjelo se da je Niksi motoričko čudovište. Bio je nabijen i čvrst. S tri godine već je skakao s visine od dva metra. Svaki motorički zadatak, koji bih mu zadao, oduševljeno bi izvodio. Bio je ljuti natjecatelj i poraz nije bio u njegovu spoznajnom repertoaru – govorio je Joško Vlašić.
Nikola je postao najveći Hajdukov transfer u povijesti, otišavši u Everton za gotovo 11 milijuna eura, a s druge strane, Josip Juranović Poljud je napustio za “mizernih” 400 tisuća eura. Desni bek Hrvatske u Kataru, afirmirao se u Hajduku, odakle je počeo njegov nogometni uspon. Odrastao je u zagrebačkoj Dubravi, za koju je nastupao u Trećoj ligi sve do 2015., a teren mu je bio na pet minuta od stana. Pobijedio je 2014. u natjecanju “Nike chance” na razini Hrvatske, projekt je to kojim se biraju najbolji mladi nogometaši svijeta. Nagradu, kao i svoj dres, uručio mu je Mario Mandžukić. U prošlosti je pomagao prijatelju u kafiću radeći kao konobar.
Kada se govori o hajdukovcima, nezaobilazna tema je i Marko Livaja. Nogomet je počeo igrati s četiri godine u Kaštelu iz Gomilice, Već sa 17 godina bijeli dres zamijenio je onim milanskog Intera, međutim, u talijanskom gigantu prilike je dobivao na kapaljku. Dvije godine ranije od Livaje, u 15. godini, u isti klub otišao je i rezervni vratar reprezentacije Ivica Ivušić. Proveo je u “nerazzurrima” šest godina, ali niti on se nije uspio nametnuti.
Prvi hrvatski čuvar mreže, novopečena je zvijezda reprezentacije. Dominik Livaković, rođeni Zadranin, stiže iz obrazovane obitelji, djed mu je bio liječnik, a baka profesorica engleskog, dok je njegov otac Zdravko inženjer građevine i bivši državni tajnik za infrastrukturu u Ministarstvu prometa. Jedan dio djetinjstva proveo je s bivšim reprezentativcem Šimom Vrsaljkom. Livaković je u intervjuu za Jutarnji list prije dvije godine otkrio kako se s Vrsaljkom družio jer su njihove zgrade imale zajedničko igralište na kojem se počela rađati njihova ljubav prema nogometnoj lopti, iako je Livaković u djetinjstvu trenirao i košarku. Jednom prilikom izjavio je kako se prije utakmice voli pomoliti pokojnim djedovima za snagu.
Snagu u molitvi pronalazi i drugi hrvatski vratar Ivo Grbić. Otkrio je da svakodnevno nastoji moliti krunicu, a otac mu je porijeklom s Pelješca.
Jedan od onih koji u vjeri pronalazi poseban izvor energije je i Ante Budimir. Napadač Hrvatske izjavio je kako uvijek nastoji otići na misu nedjeljom, čak i kada njegova momčad igra u gostima. Rođen je u Zenici, ali zbog ratnih okolnosti završio je u Velikoj Gorici, gdje je i odrastao, a sličnu priču imala je i njegova supruga Monika, koja je izbjegla iz Vukovara. Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, a on je s nogometom započeo 1998., ne treba posebno isticati odakle je dobio inspiraciju te godine.
Teško djetinjstvo prošao je i Martin Erlić. U mladosti, njegova je obitelj u mjestu Tinj kod Zadra ušteđevinu koristila za obnovu kuće koja je nastradala u bombardiranju.
– Kada sam imao osam godina, otac mi nije imao ni 50 centi za užinu. Nakon teškog rata, sav novac morao je uložiti u renoviranje kuće – rekao je Erlić za klupsku stranicu bivšeg kluba Spezije.
Kristijan Jakić prve je nogometne korake napravio u Mračaju iz Runovića, u kojem je počeo trenirati sa sedam godina, a prvi trener bio mu je otac Ivica. Dres malog kluba u blizini Imotskog nosila su i dva bivša kapetana Jugoslavije – Ivan Buljan i Ivan Gudelj – ali i bivši kapetan hrvatske reprezentacije Zvonimir Boban.
Prema najavama Državnog hidrometeorološkog zavoda, stiže nam zahlađenje uz susnježicu i snijeg.
Izdano je i upozorenje za cijelu Hrvatsku, a crveni alarm upaljen je za područje Velebitskog kanala gdje se očekuje jaka bura.
Kvarner, Kninska, Karlovačka i Gospićka regija su pod narančastim meteoalarmom. Za područje Karlovca i Gospića to znači kišu, snijeg te moguću poledicu.
Prema upozorenju DHMZ-a, do nedjelje navečer očekuje se i stvaranje znatnijeg snježnog pokrivača, ponajprije u gorju (vrlo vjerojatno i više od 20 cm). Što se nizina tiče, snijega će najviše biti na području središnje i istočne Hrvatske, ponegdje moguće i uz stvaranje snježnog pokrivača.
Snijeg je već zabijelio Gorski kotar, a počeo je padati i na Sljemenu. Kako nam javljaju čitatelji, nešto iza 19 sati počeo je padati u Samoboru i Zaprešiću.
The post POČEO JE PADATI SNIJEG: Dio Hrvatske već se zabijelio, snježne pahulje i na Sljemenu appeared first on Zagreb.info.
Brojni gradovi i općine, od najmanjih do najvećih, osigurali su božićnice za svoje umirovljenike, uglavnom iznose od 200 do 500 kuna, no u Umagu i ove godine idu i do 4000 kuna.
Svi umaški umirovljenici koji ispunjavaju uvjete koje je propisao grad primit će božićnice od 1000 do čak 4000 kuna.
Toliko će, naime, dobiti oni čija je mirovina jednaka ili manja od 1000 kuna. Za one s mirovinom do 1500 kuna, božićnica iznosi 2500, a za umirovljenike s mirovinom do 2000 kuna iznosi 1000 kuna. Takve božićnice Umag je isplatio i prošle godine.
Razloga za zadovoljstvo imaju i opatijski umirovljenici, božićnice im se kreću u iznosima od 500, 600 kuna i 700 kuna. Ovih dana Grad ih je izvijestio kako će idućega tjedna na račune svih koji ostvaruju to pravo sjesti uplata za dopunsko zdravstveno osiguranje od 840 kuna.
Božićnice će isplatiti sva četiri velika grada, najmanje će dobiti zagrebački umirovljenici, po 200 kuna, ali to je dvostruko više u odnosu na prethodne godine kad su dobivali po sto kuna. Dobit će ju umirovljenici s primanjima do 1700 kuna, njih 6650, za što je Grad osigurao 1, 3 milijuna kuna.
Božićnice za oko 5500 umirovljenika i najpotrebitijih Splićana kreću se od 300 do čak 1000 kuna, koliko će iznositi za njegovatelje. Ovisno o ukupnim prihodima, božićnice splitskih umirovljenika iznose 500, 400 i 300 kuna. Po 300 kuna dobit će i korisnici osobne invalidnine te zajamčene minimalne naknade.
Rijeka je povećala božićnice za umirovljenike i osobe starije od 65 godina bez osobnih prihoda s 300 na 400 kuna. Prvi put dobit će ih i dugotrajno nezaposlene osobe starije od 50 godina u iznosu od 300 kuna. U gradskoj blagajni izdvojeno je 1,1 milijun kuna.
Za isplatu božićnica umirovljenicima Osijek je osigurao 1,5 milijuna kuna, procjena je da će ju dobiti njih oko 10.000. Podijeljene su u pet razreda i kreću se od 100 do 400 kuna.
Božićnice isplaćuju i gradovi zagrebačkog prstena: Samobor je za božićnice izdvojio 800.000 kuna, u Jastrebarskom će je dobiti 400 umirovljenika više nego prijašnjih godina, Dugo Selo daje po 300 kuna umirovljenicima s mirovinom do 3000 kuna, Zaprešić pak svim umirovljenicima po 200 kuna.
Božićnice od 200 kuna dijeli i Čakovec, dobit će ih umirovljenici s mirovinom manjom od 2501 kuna, a prvi put i svi primatelji osobne invalidnine.
Gospić je i ove godine osigurao 300 kuna božićnice za socijalno ugrožene građane, nepokretnim i nemoćnim osobama bit će dostavlja u domove.
Isti iznos daje i Požega, uvjet je da mirovina sa svim dodacima ne prelazi 1500 kuna.
Makarski umirovljenici dobit će 300 kuna božićnice, bit će im isplaćena na račune, prijašnjih godina dobivali su bonove.
Po 250 kuna božićnice dobit će imotski umirovljenici s mirovinom do 2500 kuna. Sinjski umirovljenici, nezaposleni, korisnici nacionalne naknade za starije osobe, stariji od 65 godina bez primanja, roditelji-njegovatelji i njegovatelji s prebivalištem u Sinju dobit će božićnicu od 300 do 400 kuna.
Umirovljenicima s mirovinom do 1000 kuna i osobama starijima od 65 godina koje nemaju mirovinu, Grad Supetar daje božićnicu od 300 kuna. Sto kuna manje ide umirovljenicima s mirovinom od 1000,01 do 2000 kuna.
Božićnice dijele i općine, Antunovac će ih dati u iznosu od 300, 250 i 200 kuna, ovisno o iznosu mirovine.
Općina Klis božićnicu od 200 kuna daje u obliku bona jednog trgovačkog lanca, a uz umirovljenike dobit će ju i invalidi Domovinskog rata, nezaposleni, korisnici zajamčene minimalne naknade te samohrani roditelji.
U Svetom Filipu i Jakovu božićnice iznose 200, 300, 400 i 500 kuna, ovisno o mirovini. Najizdašniju božićnicu, 500 kuna, dobit će umirovljenici čija je mirovina manja od 500 kuna.
Koliko će gradova i općina ove godine isplatiti božićnice teško je precizno reći. U Udruzi gradova ne vode takvu evidenciju, a navedeni podaci o božićnicama temelje se na podacima gradova i općina.
Procjena je da je prošle godine božićnice isplatila gotovo polovica od 127 hrvatskih gradova.
Već na prvoj dodjeli najveće medijske nagrade Zlatni Studio bilo je jasno da je u pitanju izvanserijski spektakl kojeg je svake godine iznova obilježio po jedan nezaboravni glazbeni broj o kojem se još dugo pričalo i koji su, mahom postali i ostali hitovi na YouTubeu.
Tu prvu dodjelu kojom je 2018. utemeljena prestižna nagrada definitivno je obilježio i do dan danas jedan od najspominjanijih i najhvaljenijih glazbenih nastupa Gorana Bareta koji je svoj hit “Teške boje” izveo u dotad neviđenom aranžmanu. Za legendarnog rockera to je ujedno bio i prvi žanrovski iskorak te vrste, a premda je više puta spominjao kako mu je upravo pjesma “Teške boje” osobno najomraženija zbog neželjene popularnosti aranžmanu Ante Gele nije mogao odoljeti. Izvedba uz gudače i bend oduševila je publiku i gledatelje, a sam video tog nastupa na YouTubeu i ostalim platformama pregledan je nekoliko stotina tisuća puta, a brojka i dalje raste. Uz to, komentari ispod samog videa dovoljno govore jer neke je gledatelje doslovce ganuo do suza.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Iduće je godine ljestvicu trebalo dodatno podići ili barem zadržati zvjezdani nivo, a to je itekako uspjelo kad su se u samoj završnici druge dodjele na pozornicu HRT-ova studija “Anton Marti” popele sportske legende i zajedno sa Zaprešić Boysima otpjevale navijački hit “Igraj moja Hrvatska”.
Snimka te jedinstvene izvedbe u upečatljivom aranžmanu Ante Gele prikupila je u kratkom roku samo na YouTubeu više od milijun pregleda. Naime, godinu ranije pjesmom “Igraj moja Hrvatska” proslavljale su se pobjede naše reprezentacije na SP-u u Rusiji, a Zaprešić Boysi na istoj su dodjeli odnijeli nagradu za grupu godine.
Da se sprema poseban show za kraj druge dodjele bilo je jasno kad je pjevač Tony Cetinski, na iznenađenje svih, na pozornici sjeo za bubnjeve. Uz ovacije publike i veliki pljesak, okupili su se zatim na bini Zaprešić Boysi predvođeni Davorinom Bogovićem, a prava je euforija zavladala u publici kad su im se sa svih strana u pjesmi, pod prigodnim imenom “Band Vatreni Studio”, pridružila najveća hrvatska sportska imena, čiju su karijeru obilježile olimpijske medalje, kao i one na svjetskim i europskim prvenstvima.
Uz trenera svih trenera Ćiru Blaževića, mikrofona su se prihvatili i Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Joško Jeličić, Sandra Paović, Lucija i Ana Zaninović i brojni drugi istaknuti sportaši, a izvedbu su začinili i glazbena diva Zorica Kondža i glumac Janko Popović Volarić, dok se voditelj Frano Ridjan prihvatio se repanja. Spektakl na bini mobitelom je iz publike snimao izbornik Zlatko Dalić, pritom i sam pjevajući refren.
Treća dodjela održana koncem veljače 2020. bila je zadnje veliko javno događanje prije lockdowna, a nju je pak obilježilo okupljanje naših najvećih i najpopularnijih glazbenika koji su, u novom izdanju Band Aida zapjevali “Moju domovinu”. Kao i ratne 1991. okupilo se točno 58 izvođača, a uz poznate pjevače iz originalnog Band Aida, većinu solista činila su nova, ali ništa manje popularna imena, te zbor Mozartine, kao i pjevači HRT-ove “A strane” i “The Voicea”. U remakeu je također sudjelovala i proslavljena glumica Zrinka Cvitešić, maestro Ivan Repušić, ali i izbornik Zlatko Dalić.
Neslužbenu hrvatsku himnu, koju potpisuju dvojica izuzetnih kantautora Zrinko Tutić i pokojni Rajko Dujmić, između ostalih su tako na dodjeli pjevali i Massimo, Jasna Zlokić, Ivana i Marija Husar, Jelena Rozga, Zorica Kondža, Matija Cvek, Mia Dimšić, Jure Brkljača, Mladen Bodalec, Franka Batelić, Pero Galić, Ibrica Jusić, Zdenka Kovačiček, Goran Karan, Ivana i Marija Husar, te Lara Antić i Hrvoje Prskalo.
Četvrta dodjela odigrala se tijekom godine koja je zbog epidemije korone potpuno utihnula glazbenike, a Zlatni Studio je i tada učinio nešto što se u tim uvjetima činilo gotovo pa nemoguće. Bio je to projekt “Lakestock” koji je na zagrebačkom Bundeku okupio dotad neupamćeni broj hrvatskih glazbenika na jednom mjestu, a zamišljen je bio kao snimanje spota za pjesmu Bruna Langera i njegovog Atomskog skloništa (Za ljubav) “Treba imat dušu”, koji je ujedno bio i završni broj koji je začinio dodjelu 2021.
Snimanju spota, pod strogim propisima koje je odredio Zavod za javno zdravstvo, glazbenici su se, nakon dugih mjeseci nesviranja i bez nastupa, veselili poput male djece, pa su na Bundek, na pozornicu smještenu na samom jezeru, počeli pristizati već u 6.30 ujutro. Prvi su stigli bubnjari, a sat vremena nakon njih gitaristi i basisti, a na koncu su im se pridružili i vokali. Impresivna scena, kao i neponovljiva atmosfera združenih snaga 50 bubnjara, 50 gitarista, 50 basista i isto toliko vokala događaj je koji će se itekako pamtiti i koji u to vrijeme nikoga nije ostavio ravnodušnim, a kojeg su za HRT zabilježili redatelj Ivan Miladinov i njegov tim.
Zadnju u nizu, a petu po redu dodjelu na kojoj “najbolji biraju najbolje”, obilježila je najpopularnija numera iz mjuzikla “Jalta, Jalta” velikog Alfija Kabilja – “Neka cijeli ovaj svijet”. Samom autoru trebao je biti uručen Zlatni Studio za životno djelo, no nažalost zbog bolesti ga nije mogao preuzeti na samoj manifestaciji kada je izveden finalni broj njegove “Jalte, Jalte” s prvakinjom Opere zagrebačkog HNK Valentinom Fijačko Kobić te dvije povijesne postave mjuzikla na videozidu, uz zbor i orkestar uživo na pozornici. Time je ujedno na impresivan i jedinstven način obilježena i 50. obljetnica premijere ovog slavnog mjuzikla čija je praizvedba bila 7. siječnja 1972., a izveo ju je Komedijin ansambl, koji je bio dijelom i velike završnice pete dodjele Zlatnog Studija.
Samo finale redatelj Ivan Miladinov zamislio je kao spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a na samom snimanju bili su snimatelji Hanza Medije s tri postavljene kamere u kazalištu Komedija, a u projekt je bilo uključeno i snimanje dronom. Pod glazbenim ravnanjem maestra Dinka Appelta u koncertu su sudjelovali solisti Sandra Bagarić, Jasna Bilušić, Vlatka Burić Dujmović, Danijela Pintarić, Renata Sabljak, Vanda Winter, Ervin Baučić, Dražen Bratulić, Filip Hozjak, Đani Stipaničev, Adalbert Turner, uz orkestar i zbor Kazališta Komedije, te plesni par Ana Hanić i Dejan Jakovljević.
Studio, prvi tjednik za televiziju, radio, film, glazbu i kazalište u bivšoj državi, današnji prilog petkom Jutarnjeg lista i Hanza Medie, kao i najčitaniji magazin u Hrvatskoj, pokrenuo je prije šest godina pod motom “najbolji biraju najbolje” nagradu žirija i publike Zlatni Studio.
Šesti Zlatni studio počinje danas, prvim glasačkim kuponom u magazinu Studio, na kojemu će biti objavljene nominacije žirija u svim kategorijama te objavom nominacija na online glasačkom mjestu.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Kao i proteklih godina, ulazak među finaliste drugog kruga te, konačno, pobjednika odlučit će zbroj postotnog udjela glasova u kuponima s glasovima dobivenim glasanjem online, i to u dva kruga glasanja.
Najveća medijska nagrada u zemlji, Zlatni Studio, osnovana je 2017. godine, nastavno na bogatu tradiciju časopisa Studio koji se prvi put tiskao 3. travnja 1964. u crno-bijeloj rototehnici na 48 stranica, u nakladi od 60.000 primjeraka, s tjednim radijskim i TV programom, koji je u svojoj povijesti kao prva tiskovina posvećena kulturi televizije, umjetnosti i zabave bio pokretač mnogih nagrada, kao što su nagrada publike Jelen na Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli, Zlatni vijenac, Histrion, Studijeva lauda i druge.
Tako je nagrada Zlatni studio, pokrenuta 2017., predstavljala veliku novost u svojoj sveobuhvatnosti te razrađenosti obuhvaćenih kategorija i nominacija.
Baš svaka dodjela najveće medijske nagrade Zlatni Studio već tradicionalno bude show za pamćenje, popraćen nezaboravnim glazbenim brojevima, duhovitim skečevima, najvećim domaćim glazbenim, glumačkim, voditeljskim i novinarskim zvijezdama, glamurom i upečatljivim i jedinstvenim trenucima iza kojih stoji itekako uigrana ekipa. Ništa manje neće biti glamurozna i šesta. No, prije nego što odgledamo taj spektakl uživo, podsjetit ćemo vas na neke od ključnih trenutaka kroz povijest Zlatnog studija.
Kako u ovim trenucima vlada nogometna euforija diljem svijeta, valja se prisjetiti i dodjele Zlatnih studija 2019. godine kada su sa Zaprešić Boysima navijački hit ‘Igraj moja Hrvatska‘ izvele hrvatske sportske legende. “Band Vatreni Studio‘, činila su najveća hrvatska sportska imena, čiju su karijeru obilježile olimpijske medalje, kao i one na svjetskim i europskim prvenstvima. Poznati moto Zlatnog studija je da ‘najbolji biraju najbolje‘ pa su tako i najbolji zdušno pjevali svima omiljene stihove. Uz Ćiru Blaževića i Zlatka Dalića, mikrofona su se prihvatili i Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Joško Jeličić, Sandra Paović, Lucija i Ana Zaninović, braća Sinković… Taj video-spot oborio je rekorde gledanosti, a dokaz tome je više od milijun pregleda na YouTubeu. Spot je i danas jednako popularan.
Kad smo već kod legendarnih izvedbi, već prve godine Zlatni Studio u dodjeli je predstavio neočekivane glazbene aranžmane, duete i kvartete, zajednički nastup Mije Dimšić i Jimmyja Stanića, Doris Dragović i Danijele Martinović te tri dive Gabi Novak, Tereze Kesovije i Radojke Šverko.
Nova obrada čuvene pjesme “Hrabri ljudi”, Đorđa Novkovića i Arsena Dedića, izvedena je na samom završetku svečane dodjele Zlatnog Studija 2021. godine. Snimljen je i spot u kojemu uz Gabi Novak, sudjeluju Tereza Kesovija, Doris Dragović, Zorica Kondža, Josipa Lisac, Jasna Zlokić, Gibonni, Tomislav Mužek, Tedi Spalato, Petar Grašo i Marko Tolja. Iza svojevrsnog reizdanja pjesme stoji Ante Gelo. Ovim spotom željelo se posebno zahvaliti svima onima koji su u vrijeme krize uzrokovane pandemijom koronavirusa bili na prvoj liniji obrane i podnijeli najveći teret. To su medicinske sestre, doktori, zdravstveno osoblje, vozači hitne službe… Jedinstvena izvedba pjesme, čiji su autori, s najboljim i prepoznatljivim vokalima kojom se diči domaća glazbena scena nikoga ne bi trebala ostaviti ravnodušnim.
Prve pandemijske 2020. godine Zlatni Studio predstavio je novi i drukčiji band aid pjesme “Moja domovina”, neočekivane hitove “iz ormara” u izvedbi Gorana Navojca, Jasne Zlokić i Zorice Kondže, a 2021. Jutarnji list i Hanza Media organizirali su najveći mogući bend bubnjara, gitarista i vokala za pjesmu Atomskog skloništa “Za ljubav treba imati dušu” i novi spot te pjesme na Bundeku, kao i elitni izbor različitih vokala, od Gabi Novak i Josipe Lisac preko Gibonnija do Tomislava Mužeka u pjesmi “Hrabri ljudi”. Većina spomenutih muzičkih aranžmana i danas su hitovi na YouTubeu.
Posebno dirljiv bio je prošlogodišnji hommage Akiju Rahimovskom, čiji je iznenadni odlazak duboko rastužio i šokirao cijelu glazbenu scenu i brojne obožavatelje. Nastup je započeo snimkom Akijeva glasa i pjesmom “Jesen u meni”, a pjesmu “Kao ti” nastavile su pjevati Albina, Zsa Zsa i Vjeko, što je publika popratila velikim pljeskom i bujicom emocija.
Završni glazbeni broj bio je posvećen mjuziklu “Jalta, Jalta”, koji je prošle godine proslavio pedesetu godišnjicu prve izvedbe. Komedijin ansambl, nakon dvije godine stanke, ponovno je izveo glavni song “Neka cijeli ovaj svijet” najuspješnijeg hrvatskog mjuzikla, uz koji su u proteklih pet desetljeća stasale brojne generacije. Znamenito je to djelo skladatelja Alfija Kabilja za koje je libreto napisao Milan Grgić, a redateljski postavio Vlado Štefančić. Izvedbom se odalo priznanje tom izuzetnom djelu koje slavi pola stoljeća postojanja i koje je, prema Komedijinim podacima, bilo izvedeno impresivna 773 puta.
Zlatni Studio mijenjao je voditeljske parove zadužene za televizijski spektakl, odnosno možemo reći da su se mijenjali muški voditelji, koji su bili partneri Daniele Trbović koja je samo jedne godine iznimno izostala sa showa. Zlatni Studio te su godine vodile Barbara Kolar i Jelena Otašević Babić koja je tom prigodom debitirala u voditeljskoj ulozi. U ulozi muškog voditelja dva puta zaredom bio je Frano Ridjan, a pretposljednji je Zlatni Studio s Danielom vodio Ivan Vukušić.
Važno je napomenuti i rekordere u nominacijama i pobjedama u kategorijama i potkategorijama Zlatnog studija. Petar Grašo tako je sedam puta nominiran u različitim glazbenim kategorijama, a pet puta dobio je Zlatni Studio. Njegov kolega Massimo imao je osam nominacija u četiri godine, a pripala su mu dva Zlatna Studija. Nina Badrić nominirana je četiri puta, kip je odnijela dvaput, a Tony Cetinski pet je puta nominiran, ali još čeka svoj prvi Zlatni Studio.
Tri Zlatna Studija ima Zoran Šprajc, kao i “RTL Direkt”. Andrija Jarak, koji je prošle godine prešao s Nove TV na RTL, četiri puta proglašen je najboljim TV novinarom, a Robert Ferlin pet puta zaredom nominiran je za radijski glas godine i dva puta je uzeo Zlatni Studio.
Kad je riječ o glumcima i glumicama u kategorijama, Nataša Janjić imala je dvije filmske i jednu kazališnu nominaciju, a dobila je filmsku nagradu, a Alma Prica imala je dvije kazališne i jednu filmsku nominaciju i postala je dobitnica Zlatnog Studija zahvaljujući “Dnevniku Diane Budisavljević”.
U nominacijama koje se smatraju svojevrsnim nagradama žirija, Zlatni Studio dao je još jednu potvrdu ponekoj afirmiranoj zvijezdi i veteranima scene pa smo tako imali “dijamantnu ploču” Zlatnog Studija, nominacije za glumicu Nevu Rošić i glazbenika Jimmyja Stanića. Isto tako, lansirao je nova lica u glazbi pa je pobjedu prve godine odnijela Mia Dimšić, a u prvi plan doveo više od 20 mladih, u tom trenutku ne osobito poznatih glumaca, od kojih su neki danas afirmirani, poput Tene Nemet Brankov, Filipa Vidovića, Elizabete Brodić (njoj je Zlatni Studio donio glavnu ulogu u popularnoj seriji Nove TV), Petre Svrtan, Marina Klišmanića, Paška Vukasovića, Ane Uršule Najev…
Veleposlanik Republike Slovenije u Hrvatskoj, Gašper Dovžan posjetio je Krapinsko-zagorsku županiju. U sklopu posjeta obišao je tvrtku Aquafilcro u Oroslavju i Poslovno-tehnološki inkubator KZŽ u Krapini. Prilikom posjeta slovenskog veleposlanika župan Željko Kolar istaknuo je da je za njih Slovenija najznačajniji partner i najbitnija država.
“Za to postoji 101 razlog a ja ću ih navest samo nekoliko. Prije svega, mi imamo državnu granicu s Republikom Slovenijom od 102,6 kilometara. Jednu četvrtinu uvoza imamo iz Republike Slovenije, a jedna petina ukupnog izvoza naših gospodarstvenika ide prema Republici Sloveniji. Niz naših ljudi uz granicu radi u Sloveniji, a neki su se tamo i školovali. Isto tako jedan dio radi i u RH. Ima puno obitelji koji su iz mješovitih brakova. Suradnja preko naše razvojne agencije sa slovenskim partnerima u prekograničnoj suradnji. Imali ste priliku ne tako davno vidjeti našu zajedničku veliku vježbu svih žurnih službi civilne zaštite i naše. Naše susjedstvo upućuje nas jedne na druge”, rekao je ovom prilikom župan KZŽ Željko Kolar.
Uz župana Kolara, s veleposlanikom su se susreli i voditelji institucija koje se bave gospodarskim razvojem.
“Vjerujem da će skori ulazak u eurozonu, skori ulazak u Shengenski prostor izbrisati te prepreke koje pogotovo važne za manje tvrtke te da će gospodarska suradnja u budućnosti biti znatno intenzivnija i veća nego dosada” poručio je predsjednik Hrvatske gospodarske komore – Županijske komore Krapina Anđelko Švaljek.
“Ako govorimo o tome što je to biznis. Biznis je kapital, biznis su ljudi ali ono što je važno biznis je i povjerenje. Povjerenje se ne može kupiti ono se stječe. Mnogo ga je lakše stjecati među prijateljima i onima s kojima smo bliski. Slovenski i hrvatski poduzetnici su upućeni jedni na druge, poznaju se dobro, imaju razvijeno povjerenje i to nadolazećem razdoblju može donijeti samo još bolje rezultat”, istaknuo je predsjednik Cro-Slo poslovnog kluba Saša Muminović.
“Među prezentiranim strateškim projektima dotaknuli smo se digitalnog, inovacijskog huba za zdravlje i medicinsku informatiku. Jedan od glavnih partnera upravo u tom projektu nam je štajerski tehnološki park s kojim osim u sektoru zdravlja surađujemo i na razmjeni start upova iz Maribora i Krapine. Drago mi je da smo imali priliku obići ovaj inkubator i posjetiti njegove stanare, posebice centar za robotiku i inovativne tehnologije koji vodi naša SŠ Krapina i pokazati na koji način učenici ovdje u inkubatoru kombiniraju teorijsku i praktičnu nastavu, stječu određene stručne, ali isto tako vještine koje se tiču poduzetništva”, otkrila je direktorica Poduzetničkog centra Krapinsko-zagorske županije Helena Matuša.
Nakon obilaska Inkubatora, njegova ekselencija veleposlanik Gašper Dovžan je istaknuo da je mnogo naučio te da ga posebno veseli što postoji dobra suradnja između slovenskih i hrvatskih poduzetnika.
“Na ovom se području mnogo uložilo u infrastrukturu i postoje vrlo konkretni planovi za budućnost. To garantira da će gospodarski razvoj uspješno napredovati. To je za ovo područje koje je blizu Slovenije vrlo važno jer se otvaraju nova radna mjesta. To je važno zbog toga što se ljudi i zbog takvih stvari odlučuju ovdje živjeti i ostati, a time se osnažuje područje koje nam je zajedničko, područje oko Sutle. Za Sloveniju je Krapinsko-zagorska županija jedna od najvažnijih. Imamo više od 100 kilometara zajedničke granice i već smo naučili da u Europskoj uniji granice ne razdvajaju, nego povezuju. Mislim da će da će ulaskom Hrvatske u Schengen i uvođenjem eura to vrijediti još i više. Imamo pred sobom izazov da radimo a tome
da granice ostanu samo administrativne naravi. Veleposlanstvo će pružiti svu pomoć i potporu da se izbrišu i granice koje će eventualno ostati u glavama te da se gospodarska suradnja još unaprijedi”, poručio je Gašper Dovžan.
Nakon svega rečenog može se samo ustvrditi da je Slovenija bila te da će i dalje biti najvažniji vanjskotrgovinski partner Krapinsko-zagorske županije.
Objava Slovenski veleposlanik posjetio Krapinsko-zagorsku županiju pojavila se prvi puta na TV ZAPAD.
U sklop održane sjednice Gradskog vijeća grada Samobora vijećnici su većinom glasova usvojili proračun 2023. godine. Za narednu godinu proračun će tako biti veći za otprilike 20%, odnosno iznositi će nešto više od 485.847.225 kuna.
Vijećnici gradskog vijeća grada Samobora na posljednjoj održanoj sjednici usvojili su proračun za 2023 godinu s projekcijama za 2024. i 2025. godinu. Proračun je prihvaćen sa 15 glasova za i 6 protiv. Kako je istaknula gradonačelnica Škrobot, uvećanje proračuna je rezultat povlačenja sredstava za projekte iz EU sredstava kao i dobrog punjenja samog proračuna.
” Proračun je ambiciozan i razvojan te prati potrebe građana. Planirano je jako puno projekata za dobrobit građana, od gradnje vrtića i osnovne škole te sportske dvorane i uređenja dječjih parkova, do projekta led rasvjete i uređenja prometnica. Zahvaljujem svim vijećnicima koji su podržali proračun. Konstantno pratimo kako se gradski proračun prati i drago mi je da raste prihod od poreza na dohodak, a i realizacija značajnih gospodarskih investicija kao što je izgradnja logističko – distributivnog centra RC Zone u Bobovici donijet će značajan priljev sredstava u naš proračun. U najavi je još puno značajnih investicija koje će doprinijeti razvoju Samobora. Važno je istaknuti i značajan priljev sredstava u proračun iz vanjskih izvora. U ovoj smo godini intenzivno radili na pripremi EU projekata i značajna sredstva smo dobili te nova očekujemo u 2023. godini.“ rekla je gradonačelnica Petra Škrobot.
U narednom proračunskom razdoblju očekuju se veći prihodi od poreza na dohodak u iznosu od oko 17 milijuna kuna, a zbog nominalnog rasta plaća stanovnika s područja grada Samobora te povećanja broja stanovnika. Prihodi od poreza na dohodak u ovoj su godini za 35 milijuna kuna veći u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Planirano je i kreditno zaduženje u iznosu od 25 milijuna kuna, no ono će biti aktivirano samo u slučaju da se ne ostvare sredstva iz vanjskih izvora, a kako bi se realizirali kapitalni projekti. Očekuje se i povećanje prihoda proračunskih korisnika u iznosu od 1,2 milijuna kuna.
Na sjednici je usvojen prijedlog petih izmjena i dopuna Proračuna Grada Samobora za 2022 godinu.
Objava Usvojen proračun grada Samobora pojavila se prvi puta na TV ZAPAD.