Bijeli kombi bio je spreman, na poziv prvog čovjeka splitske policije Slobodana Marendića, krenuti prema trgovačkom centru Građa u Solinu. Ivan Božić bio je u bijegu punih 36 sati. Neizvjesno je bilo kako će cijela priča završiti. No, kolege iz taktičkog tima splitske specijalne policije konačno su ga ipak uhitili. Nakon što je u srijedu oko 00.50 sati Golfom pokupio 20-godišnjeg policajca koji ga je pokušao zaustaviti kad je primijetio da automobil krivuda i teško ga ozlijedio, na noge se digla splitska policija.
Pod 24-satnom paskom bila je kuća u kojoj živi s roditeljima, policajci s dugim cijevima kontrolirali su sve izlaze iz Splita i u Split. A, osim “plavaca”, na terenu je bio i sav raspoloživi sastav intervencijskih snaga splitske policije – interventna i specijalci. Opremljeni balističkim štitovima pretraživali su napuštene kuće.
Pregovarački tim splitske policije već je bio spreman za posredovanje u predaji. Ipak u četvrtak popodne taktički tim dobio je naredbu i krenuo u akciju. Upad je bio munjevit, što se vidi i po snimci koju je objavila splitska policija. Ivan Božić pognute glave i s lisicama na rukama izvučen je iz kuće u kojoj se skrivao. Jedina kolateralna žrtva je jedan specijalac kojeg je prilikom intervencije ugrizao pas.
U trenucima prije uhićenja bilo je izvjesno i da će se u akciju uključiti pregovarački tim. Nije bilo poznato hoće li se muškarac u bijegu mirno predati ili će biti potrebno ući s njim u razgovore. Sve bi trajalo možda puno duže, a počelo bi ovako.
Pregovarač: “Ivane, ja sam pregovarač iz splitske specijalne policije. Predaj se, nemaš razloga bojati se odmazde policije. Jamčim ti da nikakve uporabe sile prema tebi neće biti. Ali, zakon mi nalaže da ti stavim lisice na ruke. Shvati, to nije moja odluka…”.
Pregovarač splitskih specijalaca uvjerio bi ga da je izlaz iz situacije predaja, ali da će se morati suočiti s činjenicom da će odgovarati zbog toga što je “pokupio” policajca i nastavio vožnju.
Saslušao bi i njegovu verziju.
Oni su nedavno u Solinu pregovorima riješili još jednu kriznu situaciju, pa bi tako nastojali i ovu. Jer, oni su obučeni da pregovoraju s bjeguncima, kriminalcima, da osobe odvraćaju od suicida ili na predaju nagovare supružnike koji su se nakon što su iskalili bijes jedno na drugome ili djeci zabarikadirali u stan ili kuću i prijete da će učiniti zlo.
On je dio četveročlanog pregovaračkog tima specijalaca. Takvi timovi s tri do šest članova postoje u specijalnim jedinicama policije u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, a svi su pod ingerencijom Zapovjedništva za intervencije u Ravnateljstvu policije. Svaka policijska uprava ima policajca koji je prošao temeljnu obuku za pregovarača.
Franjo Filipović jedan je od njih. On je voditelj pregovaračkih timova u Zapovjedništvu za intervencije Ravnateljstva policije. U specijalnoj policiji je 24 godine, 10 godina bio je pripadnik ATJ-a Lučko, odnosno zagrebačkih specijalaca “Alfi” i bio je jedan od pripadnika interventnih timova. Pregovarač je 18 godina.
Njemu i pregovaračima u specijalnim jedinicama u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci riječ je najmoćnije oružje. Prvi put otkriva koje su to tajne kojima uspijevaju razoružati razbojnika koji se zabarikadirao u banci, branitelja koji je izvadio osigurač ručne bombe i prijeti da će se raznijeti ili očajnika koji prijeti skokom s nebodera. Detalje intervencija ipak ne može otkrivati zbog etike u ovom poslu. Što ga je motiviralo da postane pregovarač, pitamo Filipovića.
– Kao pripadnik taktičkog tima znao sam da se mogu naći u situaciji poput ovakve, kada će mi iza vrata biti netko s kim ću morati komunicirati. Znao sam i obučen sam kako reagirati, ali što ako nešto pogrešno kažem? Prvi tečaj koji su nam organizirali kolege iz Njemačke prošao sam 2003. godine, kada je i počela naša suradnja s njemačkom policijom, koja nam je bila glavni partner. S vremenom shvatite da govornim vještinama, umjerenim i racionalnim načinom komunikacije možete postići više nego represijom – kaže šef pregovarača hrvatske policije. Prvog slučaja odrađenog pregovaranja i danas se sjećam.
Bili smo pozvani nakon što je osoba ispalila nekoliko hitaca prema policiji i prijetila da će usmrtiti još veći broj osoba. Sve je na kraju dobro prošlo i okončano je predajom te osobe – škrto o pojedinostima intervencije govori Filipović. Stres, adrenalin… Kako u takvim situacijama kontrolira emocije, pitamo ga.
– Naravno da postoje, ali pripremamo se da na intervenciju dođemo koncentrirani, smireni i staloženi. Na raspolaganju smo 24 sata. Policajca u kordonu možete zamijeniti drugim, ali pregovarača ne jer nemaju svi te sposobnosti i obučenost. Uvijek radimo u timu od tri do šest ljudi. Specifičnost ovog posla je da nema tih situacija u kojima se i izvan radnog vremena možete do kraja opustiti jer nikad ne znate kad vas mogu ‘dignuti‘ na intervenciju. U svakom trenutku morate biti britki i sposobni odraditi svoju zadaću i to je specifičnost našeg posla. Pripremamo se za situacije koje se mogu dogoditi. Dakako, ne možete to 100 posto predvidjeti, ali govoreći o postotku, oko 90 posto znam što mogu očekivati u realnim uvjetima. Naš trening sastoji se i u tome da zamijenimo uloge kako bismo se što bolje prilagodili realnim uvjetima – objašnjava Filipović.
U praksi to izgleda ovako. Kustošija, dvorište Ravnateljstva policije. Pregovarač 1 sjedi u kombiju koji je nakrcan sofisticiranom tehnikom koja služi za uspostavljanje kontakta s potencijalnim samoubojicom. Na velikom ekranu, tzv. situacijskoj ploči, svi su podaci o potencijalnom samoubojici, moguće osobe koje bi mogli biti posrednici u razrješenju krizne situacije, ciljevi koje žele postići, krivulja koja pokazuje emocionalno stanje.
I famozni crveni gumb. Kad ga pritisne pregovarač 1, svi drugi utihnu.
– Ivane, ja sam policajac, Franjo. Zajedno možemo riješiti problem u kojem ste se našli.
– Što je, koji me k… zoveš, nemam ja više prijatelja, nemam ja što s tobom rješavati. Ja sam naumio to što sam naumio i ja ću to napraviti – odgovara kolega u ulozi kriminalca ljutito.
– Ivane, to uvijek stignete napraviti, ali dajte da prvo porazgovaramo. Kako ti mogu pomoći, možemo li na ti? – obraća se pregovarač 1. Sa suprotne strane sjedi drugi pregovarač koji sluša razgovor i u rokovnik upisuje neke opaske i daje ih na uvid pregovaraču 1, koji čeka.
– Možemo, što hoćeš? – odgovara mu žustro. Pristanak da prijeđe na ti pregovaraču je već znak da se razgovor može nastaviti, a to znači da ide u dobrom smjeru. Ali, potencijalni počinitelj je i dalje pod stresom. Napetost se može “rezati nožem”.
– U ovakav razgovor ne možemo unositi emocije, pristupamo uvijek racionalno, u svakom trenutku moramo pokazati da vladamo situacijom. Uvijek nastojimo postići da se situacija riješi bez primjene sile jer to je najbolji ishod i po počinitelja i po nas – kaže nam pregovarač 1. Na glavi su mu slušalice, ima pancirku, pištolj je u futroli oko noge. Nisu rijetke situacije kad moraju pregovarati s razvojačenim braniteljima koji boluju od PTSP-a.
To su teške situacije i za njih.
– Kad je riječ o suicidima, samo će tri do četiri posto onih koji su naumili to i učiniti. Tu smo nemoćni. Ako to nije napravio danas, kad smo mi bili prisutni, možda će napraviti sutra ili kroz neko dogledno vrijeme. Imamo i određena znanja i educirani smo o pristupu osobama s duševnim smetnjama ali u suštini je proces pregovaranja isti i kada s druge strane imate takvu osobu. U većini slučajeva kad je, primjerice, riječ o pokušajima suicida, razgovorom možete odgovoriti osobu od tog nauma. U proteklih 18 godina, koliko postoje pregovarački timovi, spasili smo sigurno više od 200 ljudi da ne počine suicid. To je samo broj slučajeva u kojima smo bili pozvani na intervenciju – objašnjava Filipović.
Jedina sličnost s filmskim pregovaračem kojeg je u akcijskom trileru glumi Samuel L. Jackson jest što i on i hrvatski pregovarač na kriznu situaciju dolaze s pancirkom, motorolom i pištoljem za pojasom. Ali, da će pregovarač dignuti ruke i stati na optički nišan teroristu ili kriminalcu postoji samo na filmu i u vrlo rijetkim situacijama u hrvatskoj kriminalističkoj povijesti.
Jedna od njih je bila davnih 70-ih, kad je Duško Modly, pokojni bard hrvatske kriminalistike, odložio pištolj i krenuo prema tadašnjem bjeguncu i kasnijem višestrukom ubojici Vinku Pintariću koji je držao taoce u jednoj kući u Luci, u okolici Zaprešića.
– Inspektore, dođi da se zagrlimo – zavikao je Pintarić Modlyu, koji je izašao. Pintarić se predao, a Modly ga je osobno u milicijskom Fići odvezao na psihijatrijski odjel u Vrapče. Održao je obećanje.
Druga povijesna i filmska situacija dogodila se na zagrebačkom Gvozdu, kad je Aleksandar Milles, veliki pljačkaš knjižnog fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice, kao taoca držao na nišanu mladog policajca. Milles je sa zatvorskim prijateljem Franjom Cepancem provalio u kuću na Krležinu Gvozdu 11 te je tijekom bijega uspio oteti policajca. Bila je to klasična talačka situacija, a Milles je tražio da na mjesto događaja dođu tadašnji zamjenik načelnika zagrebačke policije Damir Lončarić i ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak. Ispunili su njegov zahtjev.
Ni danas nije puno drugačije. Pregovarači u pravilu s druge strane imaju osobu koja nešto traži, pa pitamo Filipovića kako se postavljaju u tim situacijama, krenu li na nož ili su “mekani”.
– Činjenica je da se pregovarač pokušava poistovjetiti s osobom s kojom pregovara. To bi značilo da stuaciju što je više moguće pokušamo sagledati iz njegove perspektive, dakle moraš imati empatiju za problem u kojem se osoba našla. Radi se o ljudskim sudbinama i dajemo sve od sebe da spasimo život. Ni u jednoj situaciji ne prilazimo toj osobi s predrasudom i ne banaliziramo problem u kojem se našla. Empatija je bitna jer ovaj posao ne možete raditi ako nemate urođenu ili stečenu empatiju. U svakom trenutku osobi koja je s druge strane treba reći riječ utjehe, ponuditi pomoć. Ne postavljamo se kao da ona nije bitna jer onda naš posao nema smisla – pojašnjava.
A događa li se da ih osobe kojima su spasili život žele kontaktirati, zahvaliti im, ostaju li s njima u nekom kontaktu nakon odrađene intervencije?
– Ne, kad završimo intervenciju, tu se naš posao prekida. Ne bi bilo dobro da se pregovarač na taj način veže i da previše razmišlja o tome. Profesionalci smo i nakon što ju odradimo, ona je za nas gotova. Analizirat ćemo svaku intervenciju i provjeriti jesmo li sve napravili prema pravilima struke. Svaka naša intervencija ima za rezultat uspješno okončanje pregovora u smislu mirnog razrješenja te situacije ili neželjeni ishod donosno klasičnu uporabu prisile prema počinitelju. Nažalost, bilo je i takvih situacija. – otkriva Filipović.
Koja je čarobna formula kojom su njega i kojom bi i Ivana Božića mogli nagovoriti na predaju?
– Svaka intervencija je specifična. Prvo se radi temeljna, a potom i precizna priprema. Pregovarači koriste tehnike aktivnog slušanja, prije samog dolaska na mjesto pregovaranja već imaju podatke o osobi s kojom moraju pregovarati, znaju na što se moraju koncentrirati, koje bi osobe mogle biti posrednici u utjecaju na tu osobu. Moraš biti apsolutno siguran da osoba koja bi trebala posredovati u pregovorima nema neki negativan utjecaj na osobu s kojom pregovara.
Ne mogu osobi koja je počinila neko kazneno djelo reći da joj se ništa neće dogoditi. Ako je racionalna, ali nije sigurna što će se dogoditi, objasnit ću joj što slijedi i dati dovoljno vremena učini ono što je najbolje za nju. A to je predaja. Jer, ako se to ne dogodi, slijedi intervencija uz primjenu sile. Funkcioniramo sinergijski s taktičkim timovima specijalaca jer je to uvjet našeg posla.
Pregovarač nikad sebe neće izložiti riziku. To nije kao na filmu. Ključno je da nikad ne izložimo svoj život riziku. Koristimo sigurnosnu opremu razine četiri balističke sigurnosti – pojašnjava kako u stvarnosti izgleda pregovaranje koje je često nevidljivo javnosti. U kriznim situacijama pregovarač je toj osobi sidrište, ali nije svemoguć. Riječ može pogaziti samo jednom, jer je cilj stvoriti povjerenje. Ne možeš obećati nekome da neće odgovarati za ono što je počinio jer je takvo nešto nerealno – kaže Filipović.
Osim što su sve češće intervencije pregovaračkih timova kod pokušaja samoubojstava, što je nažalost s obzirom na statistiku suicida u Hrvatskoj sve češće, i slučajevi obiteljskog nasilja nerijetko prerastu u intervencije zbog kojih izlaze na teren.
– To je samo pokazatelj da je obiteljsko nasilje ozbiljan problem i da nijedan slučaj obiteljskog nasilja ne treba banalizirati. U inozemstvu čak nakon rješavanja takvih situacija u kojima su sudjelovali pregovarači u obitelj policija naknadno šalje posebno obučene policijske timove koji razgovaraju o uzrocima koji su do toga doveli. Hrvatski policijski pregovarači su zbog svog pristupa u kriznim situacijama cijenjeni i u svijetu. Iskustva im prenose i instruktori iz Critical Response Teama FBI-ja, a jedna od specifičnih intervencija bila je i ona kad su očajnog migranta odgovorili od samoubojstva, pri čemu im je asistirao tumač za arapski.
