Natalia LL u umjetničkom je svijetu, ali i u široj javnosti, najpoznatija po radu “Consumer Art” koji datira u sedamdesete godine prošlog stoljeća. U tom radu nekoliko žena u pozama koje nalikuju onima iz pornografskih filmova, jedu, primjerice bananu, puding ili kobasicu, no na senzualan, dvosmislen način. Rad je kritika eksploatacije žena u pornografskim filmovima, u ovom slučaju one same preuzimaju kontrolu nad narativom…. Rad čine video dugačak šesnaest minuta i popratne fotografije, pretežito crnobijele, no ima i onih u boji.
Natalia LL, dvostruki L je od prezimena Lach-Lachowicz, bila je jedna od pionirki feminizma u umjetnosti, i međunarodno je prepoznata. Više su ju puta cenzurirali u rodnoj Poljskoj, podsjetimo kako su istraživanja pokazala da je u bivšoj Jugoslaviji od socijalističkih zemalja ipak bilo najviše slobode. Cenzurirali su ju, potom, i kasnije, kada je na vlast u Poljskoj došla konzervativna, desna struja. Kako je izvijestio ravnatelj muzeja Jerzy Miziołek, koji je čini mi se pod pritiskom i popustio, uz spominjanje štete za mlade ljude, poljsko Ministarstvo kulture zahtijevalo je uklanjanje instalacije. Instalacije koja je predstavljala kritiku patrijarhalne konzervativne sredine.
Rano se razboljela, još krajem sedamdesetih, pa je odustala od jačeg eksponiranja, no poživjela je relativno dugo, preminula je u Vroclavu prošle godine, bilo joj je osamdeset pet godina. Posjetila je u više navrata i Hrvatsku, gdje je surađivala s Marinkom Sudcem (Institut za istraživanje avangarde). Naziv je izložbe “Sloboda mog uma – avangardne umjetnice iz Kolekcije Marinko Sudac”, moći će se pogledati u preuređenoj Vršilnici u Zaprešiću.
Marinko Sudac s gradom Zaprešićem sada priprema veliku izložbu u Zaprešiću, u sklopu nadolazeće Noći muzeja sljedećeg petka, na kojoj izlaže važne žene umjetnice, a jedna od njih upravo je Natalia LL. Kako navode iz Instituta: “Njezin istaknuti rad je serija Consumer Art iz 1972. g. U tim fotografskim i video radovima, mlade žene pred objektivom (sugestivno) konzumiraju tada teško-dobavljive namirnice poput banana, kobasica, pudinga. U narednim desetljećima, iako su stvoreni bez direktne feminističke agende, ovi radovi promakli su se u neke od najvažnijih radova o ženskom pitanju. Bilo da je prvotna namjera umjetnice bila kritika socijalne situacije u tadašnjoj Poljskoj i/ili komentar na poimanje ženskog identiteta, važna je činjenica da Natalia LL žene u svojim radovima postavlja u obrnutu dinamiku “ženskog pogleda” u kojem su one akteri i kontroliraju svoju situaciju”.
Naime, rad “Consumer Art” je potaknuo i na druge polemike te pitanje je li bilo u to doba u Poljskoj uopće bilo konzumerizma, ili je na ovu autoricu snažan utjecaj vršila umjetnost sa Zapada, što je, djelomice, točno, no kasnije se pojasnilo da je riječ o priči o nedostatku potrošnje nasuprot konzumerističkom svijetu. No, nije jedina tema u radu ove umjetnice koja je bila cenzurirana. Primjerice, neke je radove ostvarila u suradnji s tadašnjim partnerom i umjetnikom Andrzejem Lachowiczom. To je bilo doba umjetničkih parova, pa je Marina Abramović surađivala s Ulayem, a Sanja Iveković s Daliborom Martinisom. S Lachowiczom se potom Natalia LL rastala, no njih dvoje čitav su život ostali bliski, i živjeli su i djelovali u neposrednom susjedstvu jedno pored drugoga, savjetovali su se.
S prijateljima je i sa suprugom ova umjetnica sedamdesetih osnovala galeriju Permafo u Vroclavu, bio jedno od rijetkih mjesta gdje su promovirani novi mediji (fotografija, film, performans), već popularni na Zapadu. Djelovala je od 1970. do 1981. Djelatnost galerije prekinuta je uvođenjem izvanrednog stanja u Poljskoj, podsjetimo, u prosincu 1981. proglasio ga je general Wojciech Jaruzelski. No, tijekom galerije, neki su radovi bili zabranjivani. Naime, postavila svoju izložbu “Intimna fotografija”. Instalacija se sastoji od velikih panoa postavljenih u obliku paravana s lagano odškrinutim vratima. Vanjske stranice bile su obložene autoportretima ove umjetnice, a s unutrašnje eksplicitnim fotografijama vođenja ljubavi. Izložba je cenzurirana, nakon što je bila otvorena samo jedan dan, a instalacija je uklonjena. U radu, pak, “Teror baršuna” prikazivala je sebe odjevenu kao dominu.
Fotografija ju je privukla brzo nakon studija, još šezdesetih, isprva nehotice. U jednom je intervjuu rekla: “Željela sam studirati slikarstvo, upisala sam Umjetničku akademiju. No, nisam se uspjela upisati kod profesora kojeg sam željela, Eugieniusza Gepperta, i dobro da je tako ispalo, jer bi po svoj prilici danas bila osrednja slikarica. Shvatila sam da fotografija posjeduje magiju i snagu, na koju se lako navući”.
Jedom je prigodom rekla: “Činilo mi se da je to fotografija koja vam dozvoljava da promijenite svakodnevnicu, često banalnu, u tajanstveni, jedinstveni događaj”. To se možda najbolje odražava na seriji “Egzistencija”, kojom je snimala poznate ljude oko sebe, primjerice svoju sestru, u povišenom, no nedefiniranom emocionalnom stanju. U to doba čita autore kao što su Sartre, Kierkegaard, Camus i Dostojevski, zanima ju poetika talijanske kinematografije. Bio je to duh vremena, pa je poput njezinih kolega na ovim prostorima, kritizirala umjetnost zatvorenu isključivo u galerijske okvire, zanimala ju je umjetnost koja dopire do i koja zanima širok krug ljudi. Prepoznala ju je, među ostalim, i znamenita američka kritičarka Lucy Lippard, njezina vršnjakinja, zajedno su često kasnije surađivale
Kako navode iz Instituta za avangardu: “u kasnim 70-ima, nakon teške bolesti, umjetnica svoj fokus usmjerava na mitološke teme. U 1980-im i 1990-im godinama u mnogim djelima Natalije LL radi se o uvećanim fotografskim slikama njezine glave, često s ekspresivnim izražajem lica. Za razliku od lica nekadašnjih modela čije su širom otvorene oči izražavale stanje zadovoljstva i vanjske aktivnosti, ovdje zatvorene oči umjetnice sugeriraju unutarnju napetost, simultanost sna ili transa, ali i agresivnu udubljenost, borbu za opstanak i erupciju energije.
Njezini se radovi nalaze u zbirkama Međunarodnog centra za fotografiju u New Yorku; Centre Pompidou u Parizu, Musée National d‘Art Moderne, Pariz; Muzej dekorativne umjetnosti, Prag; Ludwigov muzej, Köln; Museum Kunstpalast, Düsseldorf; i Nacionalni muzeji u Gdańsku-Oliwa, Poznan, Varšava i Wrocław, sudjelovala je na većini značajnih izložbi o feminizmu, ali i pop artu: Gender Check – Rollenbilder in der Kunst Osteuropas, mumok, Beč (2009.), World Goes Pop, Tate Modern, London (2015.), Ludwig Goes Pop + East Side Story, Ludwig muzej, Budimpešta (2015.), FEMINISTISCHE AVANTGARDE der 1970er-Jahre, ZKM, Karlsruhe (2017.). I sama je u Poljskoj organizirala izložbu umjetnica, Women‘s Art 1978.
Zaklada Kosciuszko pozvala je Nataliu LL 1977. u New York, gdje se družila s nekima od najpoznatijih umjetnica tog vremena – Anom Mendietom, Ginom Pane, Carolee Schneemann. Tamo je sudjelovala i u LGBTQ+ demonstracijama, što je ostalo dokumentirano na fotografijama na kojima ona drži fotografiju kadra iz njezine serije Post-consumer Art (1975.). Iz Instituta za avangardu pišu: “U kasnijim razdobljima, Natalia LL usredotočila je svoju umjetnost na vlastito iskustvo ili unutarnje iskustvo pojedinca (fotografska serija Sanjanje, 1978. ili performans Piramida, 1979.) te proživljavanje snažnih emocija (serije Stanje panike ili Panična sfera iz 1991.)”.
