“Pozdravljen Aleksandre, sretno spretno”. Baš me tim riječima, uz neku prigodnu fotografiju, e-mail porukom oko Božića već godinama zgodno i ugodno iznenadi Drago Mlinarec, začetnik autorske rock glazbe u Zagrebu, Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Naime, LP ploča “Naši dani” (1968) Grupe 220 – na kojoj je Mlinarec kao pjevač i gitarist, uz asistenciju gitarista Vojka Sabolovića i klavijaturista Branimira “Lamberta” Živkovića, bio glavni autor pjesama – smatra se prvim autorskim rock albumom u nas, kojem su prethodili jednako važni EP singlovi “Osmijeh” (1967) i “Kad bih bio Petar Pan” (1967).
Rasadnik talenata
Uz to, grupa 220 bila je i rasadnik talenata, iz kojih će kasnije poniknuti Parni valjak, Aerodrom i Film, jer su kroz njene redove prodefilirali i Hus, Aki, Jurica Pađen, Nenad Zubak i Piko Stančić, kao i stariji “električari” poput Davora Šterna, Ranka Balena, Vojislava “Miše” Tatalovića i drugih.
Kako sam rođen 1967. godine, bio sam puno premali da bi “Naši dani” odlučujuće odredio i moj put kroz glazbu, ali kasnije sam zavolio tu ploču i cijenio što je s Grupom 220, a i kasnije učinio Drago kao “hrvatski Bob Dylan”. Dok se srž djelovanja “električara” iz ranih 60-ih, kojima je Mlinarec pripadao s grupom Jutarnje zvijezde (1962-1966), svodila uglavnom na “plesnjake” i izvedbe anglo-američkih rock‘n‘roll standarda iz 50-ih i prve polovine 60-ih, te prepjeve inozemnih pop hitova, Grupa 220 ukazala je da je ovdašnjim rock glazbenicima izazovnije, pa i isplativije, stvarati vlastite pjesme. Konkretno, EP “Osmijeh” prodan je u više od 50.000 primjeraka, što je za to doba bila više nego respektabilna naklada.
Uz beat ranih 60-ih, donekle i dozu naivnosti, Mlinarec je ipak donio “flower-power”, pa i gradske i egzistencijalne teme, kakvom se hrvatski rock dotad baš i nije mogao pohvaliti. Nota bene, Grupa 220 doista je izgledala kao da je ponikla na brdašcima San Francisca, a ne na Vrbiku, gdje je često nastupala. Bila je to “svojevrsna maturalna svjedodžba, potvrda zrelosti domaćih začinjavaca – per aspera ad astra – među planetarno rokersko bratstvo”, piše Siniša Škarica. A i Darko Glavan u nekoliko mi je navrata pričao zbog čega je bila velika stvar kad je na njegovoj maturalnoj zabavi u Rijeci nastupio Drago Mlinarec, koji je uz albume grupe The Doors, bio presudan da se okuša u karijeri rock kritičara. Vlado Kreslin smatra odlučujućim utjecaj Mlinarca da se okuša u kantautorskoj karijeri, a osobno bih rekao i da je Drago bio prvi koji je raznovrsnim solističkim albumima ukazao kako voditi kantautorsku karijeru.
Potraga za srećom
Mlinarec u našu rock glazbu unosi (metaforičku) potragu za srećom, ljubavi i mirom, ali i nemir i strast, melankoliju i sjetne misli o protoku vremena, čega je kao “djed, otac, sin i sveti duh hrvatskog rocka”, kako ga je krstio Dražen Vrdoljak, već bio svjestan na pragu za niz rokera kobne 27. godine života. U tom smislu može se, pa i mora, konstatirati da je za ovdašnju rock glazbu bio važan koliko je Arsen bio važan za autorsku šansonu, kanconu, zabavnu i pop glazbu. Nema Štulića bez Mlinarca, a ni mnogih drugih prije i poslije Štulića, priznavali to oni ili ne, jer zarana je bio u dosluhu s tek godinu dana starijim Dylanom, i tri godine mlađim Neilom Youngom.
Srećom i ne samo srećom, Drago nije zaginuo mlad kao neki njegovi suvremenici, nego zauvijek ostao vječni mladić hrvatske rock glazbe, onako vitak i spretan, s nonšalantnom bradom i frčkavom kosom, često zaogrnut krasnim osmijehom. Kako ima već dosta vremena da se povukao sa scene, dominantno nam je ostao u sjećanju sa starih fotografija i iz davnih “videospotova” u produkciji TV Zagreb, s omota albuma i singlova. Sjećam se da je ekipi koja je radila Fiju Briju festivale – a bio sam u njih involviran kao menadžer i diskograf – bilo jako važno da ga nagovori da na jednom i nastupi. Kasnije mu je dodijeljena i nagrada Stari mačak (Crni mačak za doprinos hrvatskoj rock glazbi), a onda i Porin za životno djelo, u povodu kojeg sam s Dragom na zagrebačkom kolodvoru vodio dugi intervju za Jutarnji list.
“Rock su smatrali destruktivnom djelatnosti, koja uništava nježne i neiskvarene mlade duše koje, umjesto da se predaju vagnerijanskim osjećajima poimanja svijeta, radije slušaju pjesmuljke koji traju dvije do tri minute. A osim toga, kaj te fine lepe i mlade curice, pa čak i one iz finih familija, vidiju u tim divljacima, pa kam sve to ide, pa to je kataklizma, jahači apokalipse su pred vratima, i kaj to naše društvo ne vidi… bla und bla und bla, rekli smo mi onda čoporativno”, duhovito je zborio Drago u tom intervjuu. Iza nas je već bila suradnja na njegovom albumu “Krhotine” (1996), zapravo kompilaciji njegovih skladbi, ujedno i njegovom prvom CD albumu. Formalno, a i sadržajno, bio sam urednik tog izdanja, i time usko surađivao s Mlinarcem, što mi je bila velika čast. Iako sam odrastao uz drugačiju glazbu, odnosno uz punk i post-punk, raditi s Mlinarcem na jednom njegovom albumu, pa makar to bila “samo” kompilacija, bio je jedan od onih poslova zbog kojih sam i poželio postati diskograf.
Bio sam mlad, ali ne više i “zelen k‘o zelena trava”, a raditi s čovjekom koji je prvi u nas zarolao (autorski) rock‘n‘roll, bilo je ostvarenje jednog od mojih snova. Premda kompilacija, bilo je izazovno raditi s Mlinarcem jer bio je sklon mijenjanju pjesama koje bi trebale ući na “Krhotine”, ili finalnog redoslijeda skladbi, što je na svakom albumu jako važno, a slično je bilo i s radom na ovitku, ako se dobro sjećam. No nikada me nije izbacio iz takta, nadam se, ni ja njega. Trudio sam se imati razumijevanja za njegove “mušice”, jer veliki umjetnici imaju pravo na njih. Nikada nisam smetnuo s uma ni čime nas je taj tihi, nenametljivi i skromni čovjek zadužio, te zašto je njegova muzika koliko važna, toliko i lijepa te istodobno životna i filozofska, osobno ispisana i generacijski amblematska, žanrovski utjecajna i kvalitetom neprolazna.
Prostor slobode
Uz to, njegov je otac radio s mojim ocem u istoj tvornici na zapadnom rubu Zagreba, pa ako se moj otac dobro slagao s njegovim, bio je red da se i ja dobro slažem s Dragom. Na kraju je Mlinarec dobio Porina za “Krhotine”, što me učinilo ponosnim, jer sam nekog vraga i ja radio na tom izdanju. Shvatio sam taj posao i kao moje vraćanje duga tom važnom kantautoru koji je otvorio prostor nove (rock) slobode u nas. Cimao sam ga da mi priča zašto se 1987. godine preselio na selo, negdje oko Bele Gorice iza Zaprešića, ako se ne varam, jer mi se to činilo pametnim, a danas još smislenijim od mog daljnjeg tavorenja u Zagrebu.
Kad god pomislim o tome, na pamet mi padne Drago, pa sam u dva-tri navrata vozio po cesticama oko Vele Gorice, da vidim gdje je otišao. I premda sam taj odlazak iz grada na selo povezivao s hipijevštinom, u intervjuu mi je o tome rekao sljedeće: “Idila postoji samo u utopijama, ili kak su vrli naši Dubrovčani kroz Gundulića lijepo sročili – o lijepa, o draga, o slatka, o slobodo. Ekološki sam na tragu osvještenja, nisam hippy, kad dođem u grad osjećam se gradski, cool is the rule – zakaj bi se nerviral – bi si žifce spretumbal”. Eh, da mi je to naučiti. “Sretno spretno”, dragi moj Dragec.
