Apsolutni heroj ključne utakmice protiv Belgijanaca je Joško Gvardiol koji si je ovom predstavom vjerojatno podignuo tarifu za još koju nulu. Nevjerojatno je i pomisliti da Gvardiol ima tek 20 godina, a da je sposoban toliko dominirati i protiv veterana europskog nogometa koji su svoju klasu dokazali i na najvišim instancama klupskih natjecanja.
A još prije samo 3 godine Joško Gvardiol tek je sramežljivo ulazio na vrata prve momčadi Dinama.
Početkom studenog 2019. godine Dinamo je na Maksimiru pobijedio zaprešićki Inter s minimalnih 1-0. Damian Kadzior je u 48. minuti izveo korner s lijeve strane i milimetarski preciznim centaršutom pogodio Joška Gvardiola – a on iz blizine rutinski poslao loptu u nebranjenu mrežu.
Osim što je momčadi donio sva tri boda te, sa svojih 17 godina (i 283 dana), postao šesti najmlađi igrač koji je za “modre” zabijao u HNL-u, branič je simpatije navijačkog puka kupio i svojom poniznošću.
Dok su njegovi suigrači, naime, ulazili u svoje bijesne “mašine” nakon utakmica, on se prošetao do borongajskog okretišta i kući otišao – tramvajem. Ni tri godine kasnije, u tom skromnom mladiću koji danas brani Leipzigove boje, Chelsea vidi svog potencijalnog ministra obrane, i za njegove je usluge spreman izdvojiti vrtoglavih 90 milijuna eura.
Naprosto smo morali iskopati intervju kojeg smo povodom njegovog prvog gola u seniorskoj konkurenciji napravili sa čovjekom kojem se danas smiješi titula najskupljeg stopera na svijetu.
Čekao nas je tog hladnog dana u studenom 2019. na zagrebačkim Srednjacima, u parkiću ispred nebodera.
Razgovarao je sa susjedom umirovljenikom koji ga je tapšao po ramenu i dozivao suprugu.
“Dođi, Marica, ajde, čestitaj mu!”, dozivao ju je.
“Od početka, kad sam krenuo s njima na pripreme, nisam mogao vjerovati da se to događa, da treniram s igračima koji igraju u Ligi prvaka, koji su zvijezde… Nisam mogao vjerovati da ja mogu trenirati s njima, a kamoli zaigrati s njima od prve minute”, pričao nam je tada Joško. “Trema je, naravno, bila prisutna, ali pomogli su mi svi suigrači. Mogu reći da su me prihvatili – rekao nam je tada Joško kojeg su suigrači odmah prozvali Pep, zbog sličnosti s prezimenom velikog trenera Manchester Cityja, Pepa Guardiola.
Kad je zabio prvijenac za Dinamo, suigrači su ga zaskočili i vikali: “Catering, catering!”
“Po mojem mišljenju, za svaki uspjeh red je počastiti, jer nisam samo ja zaslužan za gol, nego cijela momčad. Da oni nisu na nivou, ni ja ne bih mogao postići gol – smatra Joško koji je osim golom odmah potom osvojio i srca brojnih Zagrepčana fotografijom koju je Dinamo tada podijelio na svom Facebook profilu:
“Naš 17-godišnji Joško Gvardiol srušio je večeras prvim pogotkom u HT Prvoj ligi NK Inter-Zaprešić i krenuo doma tramvajem s Maksimira! Svaka čast Joško!”, pisalo je.
Gvardiol je s roditeljima i dvije starije sestre živio na Srednjacima, na petom katu nebodera.
Dok smo se vozili liftom pitali8 smo ga kako komentira oduševljenje javnosti selfijem iz tramvaja.
“Ne znam što bih vam rekao. Nekad imam prijevoz, roditelji, suigrači voze, ali vrlo često s treninga i utakmica idem doma tramvajem. Još sam mlad i nisam ni položio vozački. Da jesam, sigurno bih išao doma autom, ali jednostavno, bio sam u takvoj situaciji jer su moji otišli u Novigrad, a sestra je došla umorna s posla i doma nam je spremala večeru pa sam joj rekao da ću se vratiti tramvajem”, skromno nam je objasnio.
Nakon što nam je pokazao fotografije iz djetinjstva i svoje trofeje, zamolili smo Joška da nam pokaže svoju sobu.
U oči su nam prvo upala tri crvena dresa obješena na zidu iznad kreveta.
“Prvi je dres Filipa Krovinovića iz vremena dok je bio u Benfici. Mi imamo istog agenta, Marjana Šišića, koji mi je poslao njegov dres s posvetom. Drugi dres je Bertrandov. Njegov agent me je htio potpisati, ali na kraju od toga ništa nije bilo pa mi je poslao potpisani dres”, objašnjava Joško.
Treći je, naravno, dres hrvatske reprezentacije. Još s etiketom.
Na drugom zidu niste mogli ne zamijetiti veliku plavu sliku. Tempera. Djelovala je apstraktno. Pitali smo Joška tko je autor umjetnine, a on se puknuo smijati.
“Ovo sam ja slikao u vrtiću dok sam bio mali, nismo imali raditi što pametnije pa smo švrljali kistovima, naravno, s plavom bojom. Evo, ako bolje pogledate, piše grupa Malina, 2005. godina, Dječji vrtić Srednjaci”, smije se Joško koji je potom završio OŠ Josipa Račića, a tada je bio na četvrtoj godini Škole za cestovni promet na Kennedyjevu trgu, nadomak Maksimira.
Uz sliku, tu je stajala i njegova prva ovoljetna naslovnica Sportskih novosti, na kojoj stoji: “Joško Gvardiol – Čudo od djeteta”.
Ispod toga je plan do uspjeha. Svojevrsna umna mapa.
– To mi je tatin prijatelj napravio skicu kako bih se lakše snašao u svemu – objasnio nam je te 2019.
Do središnje riječi uspjeh vodi jedna strelica iz rečenice: “Plan A, nema plana B” stoji na vrhu umne mape, plan A je – uspjeh, glavni cilj. Sve strelice koje do njega vode vežu se uz fokus, disciplinu 24 sata svaki dan u tjednu. Trening, prehrana i odmor ključne su stavke discipline, a do uspjeha uz nju vode i strelice na kojima piše ustrajnost, htijenje, obitelj i prijatelji.
“Plan je tu kao podsjetnik, da nikada ne zaboravim čemu težim!”, rekao nam je Joško.
Joško je počeo trenirati sa 7 godina.
– Tata me odveo u obližnji klub Trešnjevku. Nije bilo mog uzrasta pa sam igrao sa starijima i tako je sve počelo. 2010. godine zvali su me iz Dinama i tata je odlučio da ću prijeći k njima. I tata je trenirao nogomet dok je bio mlađi, ali ništa profesionalno – ispričao nam je.
Njegov tata Tihomir rodom je iz Novigrada kraj Zadra, a mama Sanja je sa Srednjaka. Ona radi u tvrtki koja se bavi veleprodajom, a starije sestre Lorena i Franka tada su još bile na fakultetu.
“Tata na Dolcu u ribarskom obrtu Ivčić prodaje ribu iz Novigrada. Ondje navečer idu u lov, vozači odmah voze ulov do Zagreba i ujutro riba friška dolazi u ribarnicu. Tata se ustaje u četiri sata i ide na Dolac kako bi preuzeo i posložio ribu, da bude spremna za prodaju. Da nisam u nogometu, vjerojatno bih i ja išao tatinim stopama. Ljeti, kad sam bio mlađi, a treninzi su bili znatno kraći nego danas, i dok sam trenirao u Zagrebu, znao bih produžiti do Trga 11-icom i popeti se na Dolac, do ribarnice, kako bi proveo malo vremena s tatom. Nikad mi nije smetao miris ribe”, rekao nam je Joško.
Joško bi dnevno na nogomet potrošio i do pet sati, a uz treninge Dinama trenirao je i uz privatnog trenera. Putovanje mu je oduzimalo puno vremena. Sjeo bi na Ljubljanicu, na devetku. Ako nije bilo gužve, trebalo mu je 20 minuta do Borongaja, a nekada i i 40.
“Moj plan je maksimalno se posvetiti nogometu iako mi roditelji savjetuju da bih trebao upisati faks i recimo završiti za trenera, ali mislim da ću zasad ostati pri svom planu i truditi se ostvariti što uspješniju karijeru. Pokušao bih se ustaliti u prvoj momčadi, a kasnije što dođe, ne znam, ne mogu vidjeti u budućnost, ali volio bih, recimo, proći kroz englesku ligu. Osim debija u Dinamu, životna mi je želja zaigrati za hrvatsku reprezentaciju…”
Kako se samo snovi ostvaruju…
