Ivan Đaković u petak, 24. svibnja, otišao je rano na spavanje. Prijateljima, među kojima je bio i njegov brat Mario, rekao je da ujutro ide na skakanje padobranom pa se želio odmoriti.
U tjednu koji je prošao, dvaput se promijenio plan odakle će uzletjeti. Prvo je to trebao biti aerodrom u Lučkom, potom Grobnik da bi na koncu odluka pala ipak na Lučko.
Tog ga je petka, nakon partije biljara, Mario zadnji put vidio. Ujutro je čuo kad se odvezao motorom i znao je da je sretan. Padobranstvo je bilo njegova strast. Bio je to zadnji put da će uzletjeti. Cessna kojom je uzletio srušila se kod Ježdovca, četvero putnika je preživjelo, Ivan nije.
Ne treba pisati o šoku koji su pretrpjeli obitelj i prijatelji. A i jednih i drugih je puno, Ivan je bio iz velike obitelji, majka i otac, Ankica i Tomo, prije Domovinskog rata doselili su se u Zagreb, a dok nisu kupili kuću u Prigorju Brdovečkom kod Zaprešića, s dvoje djece i njihovim djedom živjeli su u 30-ak kvadrata u Ilici u Kustošiji. Ivan je stasao u Zaprešiću, pronašao brojne prijatelje, a s mnogima od njih družio se još od vrtića.
Odličan sportaš
– Iz njegovog društva njih 20-ak druže se još iz vrtića. Međusobno su jako povezani, nestvarno društvo koje si tijekom svih tih godina međusobno pomaže gdje god treba. Roditelji su nas odgojili najljepše moguće, tata je bio i na ratištu, jako rijetko smo imali nesuglasice. Držali smo se zajedno, uvijek smo si mogli sve reći. Ivan mi nije bio samo brat, nego i prijatelj. Tijekom odrastanja stalno su bili vani, nisu se zamarali tehnologijom, radije su vozili bicikle, odlazili u šumu, igrali nogomet… – kaže nam Mario Đaković.
Priseban je i elokventan, iako mu nije lako, ali rado se odazvao pozivu Jutarnjeg da ispriča tko je i kakav bio njegov brat, čovjek o kojem se ovih dana pisalo samo u kontekstu nesreće i smrti, bez imena i prezimena. Ivan je, kaže, živio život punim plućima, sve što je naumio, ostvario bi. Pa kad je s 15-ak godina počeo trenirati boks, kasnije i jiu jitsu, bio je vrstan borac.
– To ga je učinilo, kako bih rekao, još nježnijim u svakodnevnom životu. Nikad nije u njemu bilo mržnje, upiranja prstom, ružnih komentara, pričanja iza leđa…Ljubav, pomoć i empatija bile su odlike njegovog karaktera. Mrava ne bi zgazio – kaže Mario, koji je velik dio života proveo u ugostiteljstvu.
Radio je i u jednom od najpoznatijih restorana, Laganini na Palmižani, gdje je sezonu prospavao u šatoru, a Ivan mu je došao u posjet. Uvijek mu je dolazio gdje god je ovaj bio, braća su bila, kaže Mario, “kao prst i nokat”.
Mario je od Ivana stariji pet i pol godina, Ivan je rođen 2. veljače 1994. godine, ali starijem bratu mlađi nije išao na živce, štoviše.
Na svojim ga je pogreškama podučavao što da ne radi u životu. Ivan je bio dobar učenik i odrastao u dobrog čovjeka. Završio je srednju školu za montera klima-uređaja, nikad to nije radio, neprestano se nadograđivao u područjima koja su ga zanimala.
U jednom trenutku shvatio je da su njegovi interesi povezani s adrenalinom. Iako su obojica braće ocu pomagali na građevini, ništa Ivanu nije bilo teško. Tako je stekao dobre radne navike, adrenalin je ostavljao za slobodno vrijeme. Teško ga je bilo vidjeti namrgođenog, kroz život je prolazio nasmijan.
Bilo je i vremena kad je jako volio spavati, jednom je, smije se brat, 22 sata proveo u krevetu. S 18 godina otišao je nakratko raditi u Njemačku i kupio si super bicikl, a dosta je i uštedio. U Hrvatsku se vratio s 20 godina.
Adrenalin
– Brzo po povratku položio je ispit za motor, kupio motor, nikad nije divljao, ali imao je udes koji je mogao završiti kobno. Govorili smo da je mačka s devet života i prodao je motor, nedavno je opet kupio drugi s kojim je zaista uživao bez velikih brzina. Imao je valjda sve vozačke dozvole, osim za tramvaj i avion pa se prije nekih sedam godina zaposlio kao vozač, prvo saniteta, a zatim je počeo voziti i kola hitne pomoći u zaprešićkom Domu zdravlja. Volio je to, odgovaralo mu je radno vrijeme od 12 sati, pa cijeli dan slobodan. Nije bio tehničar, kao što su pisali mediji – govori njegov brat Mario.
U Domu zdravlja je i pronašao ljubav, mladu liječnicu Luciju, koja je danas neutješna.
Prije četiri, pet godina zaljubio se u padobranstvo, bio mu je predan, kao i svemu što je radio. Sav novac je, priča nam Mario, štedio za letove da može skakati. Svaki vikend je, najkasnije svaki drugi, odlazio na skakanje. Toliko je bio dobar da je često bio desna ruka instruktora.
– Mislim da je imao više od 200 skokova, skakao je i u inozemstvu, Italiji, Dolomitima, Alpama, Budimpešti. Bio je pozvan da skače na svjetskom prvenstvu u Kataru, ali bilo mu je to preskupo. Uvijek je razvlačio taj svoj padobran kod kuće, jako se brinuo o njemu, slagao ga, provjeravao… – kaže Mario.
Ivan je imao namjeru promijeniti posao, zaposliti se kao skiper, u međuvremenu je završio tečaj i dobio licencu. Već je imao ponuda, namjeravao je otvoriti svoju firmu. Kolege s posla su mu izlazili u susret, mijenjali su se za smjene kako bi mogao učiti i vježbati.
Miljenik i džentlmen
Kad je čuo da se dogodila zrakoplovna nesreća aviona za padobranske skokove, Mario nije želio slutiti zlo. Zvao je brata, slao poruke…
– Kad sam napokon uspostavio poziv, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Međutim, samo na sekundu. Jer na Ivanov telefon nije se javio on… Glas je rekao neka se ne brinem, da je samo pronađen telefon i nada se vratila. Sve dok je više nije bilo. Ivan je poginuo – Mario se slomio.
Neutješni su svi s kojima je Ivan Đaković kad tad ukrstio puteve. Zadnja dva dana, Marijev inbox puni se porukama podrške kolega i brojnih prijatelja.
“Dragi naš Đele, ostavio si neizbrisiv trag u našim životima, bio si alfa i omega našeg društva, najluđi, najzgodniji… Pomagao si svima u životu, neka tvoja obitelj bude ponosna u kakvu su te ljudinu odgojili”, napisao je prijatelj. Drugi kaže: “Miljenik svake mame u društvu, znao se prodat‘”, “Džentlmen prije svega”, “Sa svima je imao nešto zajedničko”…
