Danas, 25. svibnja, Međunarodni je dan nestale djece. Provjeri. Promisli. Prijavi. Naziv je to kampanje koju je pokrenuo Europski centar za nestalu djecu, a jedna od 16 zemalja u kojoj je kampanja počela je i Hrvatska.
Nikolina Grubišić Požar voditeljica je Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji PU zagrebačke. Njezinu je uredu na kraju dugačkog hodnika na prvom katu u sjedištu krim policije u Heinzelevoj. Na radnoj ploči od pluta, uz neke uobičajene dopise sa zaglavljima nema fotografija ubojica ili lica s tjeralica. Tamo su dječje crteže i poruke.
– Jesu li to crteži zahvale – pitam je.
Nasmije se, pa kaže:
– Da, od djece koja su bila žrtve seksualnog zlostavljanja. A toga je iz godine u godinu sve više. Prema podacima, samo u prošloj godini na području PU zagrebačke bilo je 2436 udaljenja i bjegova djece, od čega 560 bjegova iz obitelji, a 1873 udaljenja iz raznih ustanova; najčešće iz Doma u Dugavama, ili nekih drugih ustanova. I većina njih na sreću se nakon nekog vremena vratila, neki su odlazili i više puta. Ovog vikenda, s obzirom na Norijadu, na vrijeme kad se zaključuju ocjene, policijski telefoni možda će učestalije primati pozive usplahirenih roditelja: “Ujutro je otišao u školu, nije se vratio. Pomozite mi”.
Dovoljno je reći da je u 2022. godini takvih poziva bilo oko 1000 manje jer je zabilježeno 1535 bjegova i udaljenja, dok je od 2015. godine taj broj bio najmanji u 2020. godini, kada je bilo 1053 bjegova i udaljenja.
Ali za šeficu odjela i njezine kolege iza svake ove brojke je jedna dječja i mladenačka sudbina, roditeljska ili skrbnička drama. Odjel dugog imena kojem je na čelu tu dramu nastoji razriješiti u što kraćem roku, strepeći da dijete koje je nestalo nije žrtva kaznenog djela, da nije učinilo nešto sebi ili drugome. Za njih nijedan otvoren slučaj ne završava krajem radnog vremena.
– Ja se nikako ne mogu isključiti iz toga, jer sam i sama majka. I kad završite radno vrijeme razmišljate o njima, jedino što vas godine provedene u poslu nauče da se s time nosite. Mi i kao kolege dosta razgovaramo o svakom slučaju i nekako smo primijetili da bez obzira na to što nekad kažemo da to ne želimo više raditi upravo zbog te emocionalne uključenosti u svaki slučaj, upravo vas taj osjećaj vuče i zato smo ovdje. Mi doista proživljavamo svaki nestanak. Jedino što je u ovom poslu frustrirajuće je kada otkrijete da je neko dijete bilo žrtva kaznenog djela, pa i kada otkrijete počinitelja, razmišljate o posljedicama koje su nastupile za to dijete. Ono što također naučite s godinama provedenim na ovom poslu je da i počinitelji često nisu neka čudovišta, da sve ima neku svoju pozadinu i da je tanka linija između dobra i zla u čovjeku.
Nikad neću zaboraviti jedan slučaj u kojem smo otkrili počinitelja seksualnog kaznenog djela nad djevojčicom. Kad smo joj to rekli, i to pred njenim roditeljima, ona nas je pitala: “U kakvim je uvjetima živio taj čovjek kad se u to pretvorio”. Naprosto, doslovno vas “izuje iz cipela” takvo razmišljanje jedne malodobne osobe da može imati toliku empatiju za počinitelja – kaže naša sugovornica dok nam govori samo o jednom slučaju iz dugogodišnje karijere posla u čijem je opisu i traganje za nestalom djecom. Od te emocionalne napetosti opuštaju je, kaže, šetnje uz slušanje rocka, Olivera, dalmatinskih pjesama.
Od 13. svibnja navečer najviše je zaokupljena slučajem dječaka nađenog u košu za smeće u Zaprešiću. Otada svaki dan počinje sumiranjem dokuda se stiglo u kriminalističkom istraživanju.
– Najsretniji smo bili kad smo u bolnici vidjeli da je dječak zbrinut i da dobro napreduje, to je najbitnije. Nama je u ovom kriminalističkom istraživanju, a ono još traje pa o pojedinostima ne mogu govoriti, najbitnije da ustanovimo što se dogodilo, koja je pozadina, prikupiti sve informacije. Nama nije cilj, kao što se to možda često misli, strpati nekoga u zatvor. Jer, ako smo nešto naučili u godinama ovog posla, to je da nikome ne sudite. Kad smo otkrili što se dogodilo i mi smo bili zabrinuti za život te majke, s obzirom na okolnosti i način na koji je ostavila dijete, postojala je mogućnost da je i njezin život bio ugrožen. Treba ustanoviti kako je i zašto došlo do te situacije – kaže naša sugovornica, ne otkrivajući pojedinosti. Uostalom, svako jutro ona analizira što je napravljeno u istrazi prethodnog dana, kojim pravcem dalje krenuti. U to nisu uključeni samo policajci odjela kojem je na čelu, već više policijskih službi, svi oni koji bi na bilo koji način mogli pomoći nekim saznanjem. Obavljaju se razgovori, provjeravaju nadzorne kamere, prikupljaju informacije na terenu…
Nema šablone po kojoj će se slučaj riješiti. Kao što nema ni “šprance” zbog koje se djeca odlučuju na odlazak od kuće ili bijeg. Nekad je to mladenačka ljubav, neshvaćanje roditelja ili naprosto bunt, neposluh. Iz dugogodišnjeg iskustva naša sugovornica kaže da roditelji često čine grešku ako razlog za odlazak od kuće gledaju kroz svoj rakurs, a ne djetetov.
Jedan slučaj iz Zagreba posebno je se dojmio:
– Bio je to dobar mladić, ali uzeo je auto svojih roditelja i iako nije imao pravo voziti, učinio je to i oštetio ga. Roditelji su ujutro našli njegovo oproštajno pismo. Napisao je da je učinio nešto neoprostivo i kako oni kao roditelji ne zaslužuju takvog sina. Slutilo je na najgore. Ali, oni su odmah alarmirali policiju i mi smo krenuli u potragu koja je sretno okončana. Bile su uključene i spasilačke službe. Ili, primjerice, kad su dvije djevojke gledale “Survivor” i odlučile iskušati bi li i one mogle preživjeti u sličnim uvjetima.
– Imale su sreće, našli smo ih na vrijeme, jer su se umalo već bile smrznule – kaže nam voditeljica Odjela.
Kad je riječ o nestancima djece, kaže da češće nestaju ženska djeca. U današnje vrijeme je često to odlazak na susret s nekim koga su malodobnice upoznale u virtualnom svijetu, odlaze bez znanja roditelja, često i u drugi grad – kaže nam. A tu je zamka i kod ženske i muške djece da postanu žrtve seksualnog zlostavljanja, da ih se uvuče u neke kriminalne aktivnosti. Kad dijete nestane, onda je najbitnije da se o tome što prije obavijesti policija. Jer, ono što se često misli da je nužno da od nestanka do prijave moraju proći 24 sata nije nikakvo pravilo.
– Osnovno je pravilo da se nestanak što prije prijavi, posebno ako je taj nestanak djeteta povezan s nekim okolnostima koje nisu tipične za to dijete, a ne samo dijete već i za bilo koju nestalu osobu. U situacijama kada nam roditelj prijavi nestanak nastojimo prikupiti od njih što više podataka kako bismo mogli znati u kojem pravcu usmjeriti našu potragu. Ali, danas imamo situacije kad roditelji naprosto ne znaju puno o navikama svoje djece, s kime im se djeca druže, nemaju pristup njihovom mobitelu, računalu… I kroz razgovor zapravo doznamo da nisu upoznati sa životom svog djeteta. To onda može otežavati potragu, iako mi koristimo sve raspoložive resurse, kako ljudske tako i tehničke da nestalo dijete u što kraćem roku i nađemo, u čemu u velikoj većini slučajeva i uspijevamo – kaže nam čelnica odjela koji traži nestalu djecu.
Otkriva kako u Zagrebu nađu i dijete koje je nestalo iz neke nama susjedne zemlje, ali da se i naša djeca znaju uputiti u Italiju, Njemačku ili neku drugu zemlju, pa onda surađuju s kolegama tih država. S njima se znaju naći na graničnom prijelazu gdje predaju dijete koje je nađeno u Zagrebu ili preuzimaju naše pronađeno u inozemstvu.
A svake godine na tisuće obitelji dožive traumu nestalog djeteta. U takvim mučnim trenucima od velike je važnosti znati koje korake poduzeti. I upravo je prepoznajući tu potrebu AMBER Alert Europe surađivao sa stručnjacima na području nestalih osoba na razvoju kampanje “Provjeri. Promisli. Prijavi”. Putem ove inicijative, roditelji i skrbnici će dobiti ključne informacije i smjernice, osnažujući ih da brzo i učinkovito djeluju u slučaju nestanka djeteta.
“Svake godine u Europi nestane 300.000 djece. Kampanja ‘Provjeri. Promisli. Prijavi.‘ ključna je prekretnica u stalnim naporima da zaštitimo djecu i podržimo obitelji u kriznim vremenima”, izjavio je Frank Hoen, predsjednik i osnivač AMBER Alert Europe. “Osnažujući roditelje znanjem i resursima koji su im potrebni, cilj nam je skratiti vrijeme od prijave gubitka djeteta do pronalaska i povećati šanse za siguran i brz povratak nestale djece njihovim domovima.”
Uoči ovogodišnjeg Međunarodnog dana nestale djece, ističemo važnost podizanja svijesti o problemu nestale djece i potrebe za njihovom zaštitom. Ovaj dan služi kao podsjetnik na potrebu pravovremenog reagiranja i suradnje cijele zajednice kako bi se djeca što prije vratila u sigurno okruženje svojih najmilijih.
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske potiče sve građane da se uključe u podizanje svijesti o sigurnosti djece i podrže ovu važnu inicijativu.
Kampanja ‘Provjeri. Promisli. Prijavi.‘ provodit će se u Albaniji, Austriji, Belgiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Češkoj, Italiji, Litvi, Malti, Nizozemskoj, Sjevernoj Makedoniji, Poljskoj, Portugalu, Sloveniji, Španjolskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Svaka zemlja uključena u kampanju angažirat će svoje najvažnije resurse i stručnjake kako bi osigurala da informacije dosegnu što veći broj roditelja i skrbnika. Ali, osim ove kampanje godinama je već aktivna stranica NENO nestali, nacionalna evidencija nestalih osoba na kojoj postoje alati da svatko tko primijeti nestalu osobu, pa tako i nestalo dijete policiji jednostavno može dojaviti gdje je i kad vidio tu osobu. Osim toga, policija je pokrenula i “alarm” ALERT kad bi nestalo dijete moglo biti u opasnosti i korisnici društvenih mreža u blizini gdje je dijete nestalo dobivaju informaciju o nestalom djetetu, njegovu fotografiju i podatke o njemu, tako da ako ga uoče mogu reagirati i policiji je to od velike koristi. Nedavno je s pomoću takvog “alarma” koji se aktivirao u slučaju nestanka 13-godišnjaka on brzo i pronađen. Ali, da se ovakvi nestanci ne bi događali, među ostalima da bi se spriječili i rizici, a u slučaju nestanka djeteta policiji olakšala potraga, korisno je da roditelji znaju lozinke djece na mobitelima, društvenim mrežama, da budu upoznati s njihovom dnevnom dinamikom, krugom prijatelja i osobama s kojima se druže.
Nikolini Grubišić Požar i njezinim kolegama ovakva javna kampanja možda će malo olakšati svakodnevno traganje za nestalom djecom. Detektivi koji traže nestalu djecu možda nisu tako vidljivi poput onih koji se obračunavaju sa zločinačkim bandama, dilerima, krijumčarima, koji love ubojice, ali kad nekome nestane dijete, oni su roditelju ili ustanovi iz koje je dijete nestalo najveća uzdanica.
Ova kampanja ujedno ima za cilj osnažiti suradnju policije i građana, potaknuti na društvenu odgovornost u smislu reagiranja na sve ono u čemu možemo zajedno pomoći, a pogotovo u smislu zaštite djece i njihovog povratka u sigurno okruženje.
