Nagrada “Viktor Kovačić” za životno djelo u 2023. godini dodjeljuje se Đuri Mirkoviću, priopćilo je Udruženje hrvatskih arhitekata.
Nastavljaju: “Egzistencijalni aspekti stambenog deficita uslijed civilizacijske demografske eksplozije dugoročno su odredili područje bavljenja hrvatskih arhitekata – kako pojedinaca tako i kolektiva okupljenih unutar produktivnih projektnih biroa. Definiranje pojma priuštivog stana ne tek produkcijom “stambenih kvadrata”, nego sveobuhvatnom percepcijom životnih relacija kvalitativno je disponiralo golemi udio stambenog fonda kojeg smo danas baštinici i na kojemu kao struka još uvijek zasnivamo vlastite vrijednosne kriterije. Industrijsko društvo na svojem je vrhuncu, možda paradoksalno, uspjelo ostvariti prostore stanovanja po mnogočemu suptilnijeg odnosa spram čovjeka i okoliša od onoga što podastire današnje vrijeme.
Kako piše u obrazloženju kojeg potpisuje Mojca Smode Cvitanović: Sinergija arhitekture i tehnologije gradnje jedan je od preduvjeta takvom ishodu, a doprinos arhitekta Đure Mirkovića u samom je središtu takve paradigme. Projektant i voditelj projektnog biroa Jugomont (1959. – 1969.) i projektnog biroa Industrogradnja (1969. – 1982.), nastavnik zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta isprva honorarno (od 1966.), a potom u formi stalnog zaposlenja (od 1982.), svestranim je bavljenjem u domeni profesije afirmirao konzistentan sustav znanja, kao i modalitete njegove primjene i prijenosa.
Odnos arhitekture prema fenomenu tehnologije određen je rasponom pretjerane tehnologizacije na jednoj i bezobzirnošću spram tehnoloških rješenja na drugoj strani. U uvjetima gradnje masovnih potreba i ograničenih mogućnosti, međutim, od presudne je važnosti upravo način na koji se postižu ciljevi. Poimanje arhitekture Đure Mirkovića stoga dosljedno i opravdano polazi od aspekata njezine tehnološke komponente, u konačnici i ključnog obilježja njezine pojavnosti. Generativni principi montažnih sustava panelne prefabrikacije te monolitnih kliznih, velikoformatnih i prostornih oplata pri tome nisu tek formom komunicirani, nego arhitektonski brižno i precizno artikulirani. Standardizirana gradnja s time je u skladu na autentičan način intervenirala u naš prostor.
Mjesto s kojeg kreće i kojemu će se u nekoliko navrata vraćati prostor je južnog Zagreba u nastajanju, u datom trenu platforma razmjene iskustava stambene gradnje velikog mjerila. Pobjeda na natječaju za stambeni toranj zadan u sustavu panelne prefabrikacije dovest će do potonje izvedbe šest šesnaesterokatnih tornjeva u Utrini (1961. – 1970.). Iako su njome nedvojbeno potvrđeni dometi predmetnih tehnoloških rješenja, brze inovacije načina gradnje zaustavit će njihovu daljnju primjenu u domeni toga stambenog tipa. Preostalih šest utrinskih tornjeva (1974.) te četiri stambena tornja u Travnom (s N. Postružnik, 1975.) stoga su u izvedbi monolitne konstrukcije, u sustavu adekvatnijih, kliznih oplata. Stambeno-poslovni “Blok 6”, poznata “Mamutica” u naselju Travno (s N. Postružnik, 1976.) označila je prvu primjenu prostornih oplata u bivšoj Jugoslaviji. Prosječne visine od sedamnaest katova, s okvirno 1200 stanova u glavnome krilu, zadržala je status prostornog repera dostojanstveno čuvajući svoje rekorde. Primjenom istoga tehnološkog sustava izveden je i stambeno-poslovni “Blok 2” u Središću (1979.). Gabaritna raznolikost i fasadna plastika Doma umirovljenika u Sopotu (s T. Petrinjakom, 1976.) ostvarene su jednostavnim postupkom prostorne konfiguracije, upotrebom velikoplošnoga oplatnog sustava. Za tu realizaciju projektanti su primili Godišnju nagradu “Viktor Kovačić” za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u Hrvatskoj.
Među ostvarenjima koja nadalje verificiraju, odnosno kvalitativno nadograđuju odlike sustava vlastite izvedbe ističu se dom zdravlja u Zapruđu (1967.), škola i dom za primalje u Vinogradskoj ulici (1971.) te stambeno-poslovni “Blokovi B1 i B2” u Voltinom naselju (s H. Paljan i T. Petrinjakom, 1975.) u Zagrebu, montažni stambeni toranj u Zaprešiću (1970.), hotel u Umagu (1970.), stambeni toranj s vodospremom (1973.) i stambeno-poslovna zgrada (s O. Strgarom, 1982.) u Velikoj Gorici, aneks bolnice za reumatske bolesti u Stubičkim Toplicama (s J. Gornik, 1974.) i stambene osmerokatnice u Karlovcu (s T. Petrinjakom, 1977.).
Dok je desetljeće sedamdesetih moguće okvalificirati izrazito produktivnim projektantskim angažmanom, sveučilišni će angažman u sljedećem periodu intenzivnije odrediti ličnost Đure Mirkovića u području znanstvene i pedagoške aktivnosti. “Tehnološki uvjeti arhitektonskom projektiranju,” njegova doktorska disertacija (1980.), sinteza je saznanja stečenih i vlastitim iskustvom i prolaskom sadržajanim, tehnološki relevantnim slojem zagrebačke arhitekture predmetnog perioda. Predstojnik je Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo (1987. – 2003.), a njegova je profesura trajno obilježila generacije zagrebačkih studenata. Bez obzira na prekid povijesnog kontinuuma, onemogućujući neposredan razvoj upravo onog područja prakse koji utjelovljuje okvire njegova poziva, njegove poruke trajna su vrijednost i referentna pozicija kako za sadašnjost tako i za budućnost”.
