– Zvonac je čovjek takve biografije da to ne stane u jednu izjavu, o njemu se može napisati knjiga – odgovorio nam je novinar i urednik Mladen Maloča na pitanje da nam posthumno nešto kaže o svom prijatelju, nekoć političkom disidentu, kasnije borcu za ljudska prava kroz HHO, Ivanu Zvonimiru Čičku, koji je nakon dugogodišnje borbe s bolešću preminuo u srijedu, 6. studenoga.
Ivan Zvonimir Čičak nekome se sviđao više, drugima manje, polemizirao je, znao biti i svadljiv, osporavao je, osporavali su ga, ali činjenica je jedna – Čičak je jedan od onih koji se, davno prije nego je ostvarena, usudio kroz Hrvatsko proljeće boriti za stvaranje neovisne Hrvatske, zbog čega je odslužio i tri godine zatvorske kazne u Lepoglavi, od čega devet mjeseci u samici. Istovremeno, kad u Hrvatskoj spomenemo borbu za ljudska prava, prvi koji će pasti na pamet upravo je Čičak.
“Disident je bio u bivšoj državi, disident i u ovoj”, reći će Čedo Prodanović. Enfant terrible svih politika, potvrditi će teolog i filozof Augustin Bašić, potpredsjednik HHO-a, koji je, nakon što je I.Z. Čičak obolio, preuzeo radni dio organizacije.
Da, Ivan Zvonimir Čičak bio je čovjek, slažu se svi s kojima smo razgovarali, nepokolebljivih uvjerenja i zbog toga je stekao i mnoge neprijatelje. No, neosporno je, reći će i oni s kojima se slagao i s kojima nije, bio veliki čovjek, koji bi “da je želio ići mimo svojih uvjerenja, zbog svojeg angažmana u Hrvatskom proljeću, sigurno dobio mjesto u Vladi”, kako je za Jutarnji rekao Čedo Prodanović. Zato će ga Žarko Puhovski nazvati “najznačajnijim neuspješnim političarem u novijoj hrvatskoj povijesti”. A politika mu je, kaže, bio prvi izbor. Čičak je postao lider HSS-a, i iako je stranka na prve višestranačke izbore izašla s HDZ-om, Čičak je vrlo brzo postao veliki Tuđmanov kritičar.
Bor sa Sljemena
– Bio je uspješan studentski vođa, značajan nerežimski novinar i jedan od troje-četvero ljudi najznačajnijih uopće za funkcioniranje civilnog društva u Hrvatskoj. Ali ono do čega mu je zaista bilo stalo, do političke djelatnosti, to mu nije uspijevalo. Na izborima ga je s velikom razlikom porazio Martin Sagner. Prihvatio je da Hrvatska u političkom životu ne može podnijeti katolika na nivou Maritaina, velikog personalista koji mu je bio uzor. S tim se postupno pomirio – kaže.
Ivan Zvonimir Čičak rođen je u skromnoj obitelji u Zagrebu 1947. godine, u obitelji s petero djece, koliko ih je kasnije i sam imao. Zbog svojih je hrvatskih uvjerenja, nakon što je napisao školski sastav “Nad razastrtom kartom moje domovine”, bio izbačen iz gimnazije, bez prava upisa u drugu, ali ta je zabrana iduće godine ukinuta pa je nakon završetka gimnazije upisao Pravni i Filozofski fakultet, koje, zbog odlaska u zatvor, nikad nije i završio.
Pokazao se kao izvrstan govornik, dobivao nagrade, a upravo će to, kao njegovo najbolje oružje, spomenuti baš svi sugovornici Jutarnjeg. Osim toga će reći da je bio “brižan prema ljudima, iako bi se danas s njima posvadio, sutra bi se mirio”.
– Mi smo bili veliki prijatelji, nerazdvojni još od 1968. godine. Bio je vrlo skrban. Sjećam se kad je meni i supruzi, oženili sam se još za studentskih dana i bili praktički bez novaca, za Božić 1970. godine sa Sljemena donio mali bor, znajući da neću imati novaca kupiti ga. Evo, to je bio Čičak, takve dirljive ste epizode mogli očekivati od njega – kaže za Jutarnji prevoditelj Mijo Pavić, prijatelj i suradnik Ivana Zvonimira Čička. U posljednje se vrijeme nisu viđali, jer je Pavić zbog bolesti prorijedio dolaske u Zagreb. Kaže da je Čičak kao mlađi “bio još osebujniji nego u zrelim godinama” i da je bio “rođeni vođa”.
Rođeni vođa
Poznati zagrebački odvjetnik Čedo Prodanović, kojega je osobno Čičak pozvao u HHO, zajedno s njim je, između 1995. i 1999. godine, odlazio na mnoge konferencije nevladinih udruga.
– Bio je apsolutno pojam u to vrijeme kao čovjek koji se bori za zaštitu ljudskih prava. Zvijezda svake konferencije. I s obzirom na njegov disidentski staž i zbog činjenice da se po stvaranju Hrvatske nije priklonio vlastima, nego tjerao svoju liniju zaštite ljudskih prava pa opet bio poznat kao disident. Dakle, u međunarodnim je organizacijama uživao veliki ugled, jednom smo išli na konferenciju na Siciliju, da bismo se putem zaustavili u Rimu, gdje ga je primio kardinal Sodano, a ja sam čekao pred Vatikanom nemajući pojma zašto se išao naći s kardinalom – kaže Čedo Prodanović. Recimo da je Čičak u jednom trenutku dao ostavku na mjesto predsjednika HHO-a, između 2000. i 2009. godine nije vodio udrugu.
Čičak je, unatoč neprijateljstvu s Tuđmanom, a što pokazuje i ovaj vatikanski primjer, imao dobre prijatelje u crkvenim redovima. Jedan od njih je i svećenik Mijo Gabrić, bivši dekan Zbora prebendara, koji ga, kaže, zna još dok je bio ministrant u zagrebačkoj Petrovoj crkvi.
– Župnik Šalić, kojemu je ministrirao, odležao je robiju jer je bio Stepinčev tajnik i na njegovom je sprovodu Čičak održao govor. Tad sam prvi put vidio njegov veliki govornički talent, a bio je dječačić. Vrlo živ i oštrouman cijeloga života. Brzo je reagirao, uvijek bio za pravdu, ali i bundžija. Imao je, što se kaže, dugi jezik pa je stekao puno neprijatelja. Ali, definitivno će biti upisan u hrvatsku povijest – kaže Mijo Gabrić.
Hrvatski Ciceron
Rajko Ostojić je kratak. – Poznajem ga “cijeli život”, a zvao sam ga pravim i hrabrim “hrvatskim revolucionarom”. Erudit, hrvatski Ciceron, borio se za slabije i za ranjive skupine pučanstva. Uvijek je bio u prvim redovima, sjajan u predikciji i u strategiji. Nažalost, nije bio tako sjajan u taktici. Imao sam sreću da smo bili i kućni prijatelji, te da smo puno vremena proveli u Zagorju, na Braču, u Peručkom Blatu – reći će.
Čičak i HHO su se, zbog zagovaranja prava osoba srpske nacionalnosti, zamjerili desničarima. – Zaista smo se izložili i to uspješno. Bio je apsolutno pravi čovjek na pravom mjestu u to vrijeme. U HHO- u je zaista složio eminentnu grupu nezavisnih ljudi, da ne kažem intelektualaca, mogao bi ih nabrajati unedogled. Jasno je da se naša aktivnost nije sviđala vlastima, upravo zato smo se i organizirali jer smo mislili da vlasti ne rade dobro.
Bio je čovjek koji je znao hendlati s ljudima i od svakoga dobiti ono što je organizaciji u datom trenutku trebalo. Još jedan krimen su nam bili dobri odnosi sa Sorosevom organizacijom, koja nas je financirala. U onim je teškim vremenima, dakle, stvorio jako ozbiljnu organizaciju o kojoj su vlasti puno vodile računa, znate da su nam ubacivali tajne agente i da smo imali dosjee. Bavili su se s nama jer nismo bili beznačajni – kaže Prodanović.
Dok će mnogi Čička nazvati “osebujnim”, Prodanović će reći da je bio “vrlo talentirano biće, držao je do sebe i nije se povijao pred autoritetom” – Čovjek sa svojom biografijom disidenta, zatvorenika…u HHO-u nam je predstavljao i određeni gromobran. U svijetu je bio baš poznat, nije morao govoriti “ja sam Čičak iz zemlje na brdovitom Balkanu, Hrvatske”, nego kad je rekao Čičak, znali su tko je – kaže. Odvjetnik nam je ispričao i anegdotu kad je s Čičkom, budući da ovaj nije želio nepotrebno trošiti novac HHO-a, a jednokrevetna je soba u hotelu koštala isto kao dvokrevetna, zajedno spavao u bračnom krevetu u Haagu.
“Dugi jezik”
Mladen Maloča, novinar i urednik će Čička pamtiti, kaže, kao “čovjeka britkog uma i još britkijeg jezika, što mu je stvorilo dosta neprilika u javnom životu”. – Zaista je obilježio ovih 50 godina hrvatske povijesti, što će možda zvučati pretenciozno, ali pogledamo li cijeli opus njegova rada, točno je tako. Zbog HHO-a si je stvorio mnogo neprijatelja i to zato što je brinuo o pravima čovjeka, neovisno o vjeri i nacionalnosti. Smatrao je da Hrvatska iz rata mora izaći čista obraza i ne može počivati na zločinima koji su se dešavali, ma koliko mi pred njima zatvarali oči, a što je poslužilo i Haaškom sudu za donošenje nekih presuda.
Augustin Bašić je bio potpredsjednik HHO-a, koji se s Čičkom znao još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. – Susretljiv, suradljiv i vrlo temperamentan. Zbog borbe za ljudska prava je robovao u komunizmu, a ni u demokraciji nije bolje kotirao. Najteži period u životu bio mu je zatvor, osobito samica i čim bismo dotaknuli tu temu, izgubio bi dah i ne bi dalje govorio. Za suprugu smo govorili da je suputnica i supatnica njegovog života.
Poznati hrvatski skladatelj Zrinko Tutić i obitelj Čičak bili su susjedi i obiteljski prijatelji 37 godina, a reći će da je on prvo bio borac za ljudsku i hrvatsku stvar, da je imao sluha, lijepo pjevao i prvi čuo neušminkanu verziju pjesme “Moja domovina”. – Rekao je, “Zrinko, mi smo zbog ove pjesme išli u zatvor”. Bio je utočište svima, obespravljenima i onima koji su to zaslužili i koji nisu – kaže.
Ivan Zvonimir Čičak do zadnjeg je časa pisao poruke prijateljima, volio je diskutirati o svakoj novosti. Jednu je poruku iz bolnice poslao i Miri Gavranu, predsjedniku Matice hrvatske. – Zvonimir Čičak je važna osobnost Studentskog pokreta. Bio je istinski borac za hrvatsku slobodu i demokraciju. Dok je bio pri zdravlju rado je navraćao u Maticu hrvatsku. Čak i iz bolnice bi mi poslao WhatsApp porukice iz kojih je bilo razvidno da je zainteresiran za boljitak naše domovine. Izražavam iskrenu sućut njegovoj obitelji i brojnim prijateljima. Hvala mu za sve dobro što je učinio za Hrvatsku – zaključio je Miro Gavran.
Bio je žestoki hrvatski nacionalist, ali isto tako žestoki kritičar HDZ-a i Tuđmana
Nakon višegodišnjih zdravstvenih problema preminuo je Ivan Zvonimir Čičak, nekadašnji politički disident i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora.
Ivan Zvonimir Čičak rođen je u Zagrebu 10. kolovoza 1947., kao četvrto od petero djece u obitelji Ante i Marije Čičak. Njegov otac se kao domobran prijavio za istočni front, gdje je dvije godine bio pripadnik Hrvatske zrakoplovne legije.
“Poslije je preživio Križni put i dopješačio sve do Bele crkve na rumunjskoj granici, dva puta su ga trebali strijeljati i dva puta si je kopao grob, no sve je preživio i doma se vratio 10. kolovoza 1945., točno dvije godine prije nego što sam se ja rodio”, otkrio je povijest svoje obitelji Ivan Zvonimir Čičak prije sedam godina u Jutarnjem listu.
U Zagrebu je završio osnovnu školu i krenuo u gimnaziju, iz koje je izbačen zadnjeg dana školske godine 1966., i to bez prava upisa u bilo koju drugu srednju školu, zbog sastava “Nad razastrtom kartom moje domovine”. Međutim, nastupila je liberalizacija društva, kao rezultat pada šefa Udbe Aleksandra Rankovića, i iduće godina zabrana je ukinuta, pa je Čičak mogao završiti gimnaziju i upisati Pravni i Filozofski fakultet.
U prosincu 1969. osvojio je prvu nagradu na natjecanju u govorništvu. “Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito – Stepinac. U kući su nas odgajali da je Stepinac svetac, a u školi da je zločinac i neprijatelj države i naroda”, objasnio je u Jutarnjem.
Bio je inficiran politikom i u vrijeme Hrvatskog proljeća na sveučilišnoj skupštini 21. studenoga 1971. izabran je za studenta prorektora. Dobio je 178, a njegov protivnik, poslije ugledni diplomat Damir Grubiša 133 glasa. No, pod optužbom da je hrvatski nacionalist, u prosincu 1971. tadašnje jugoslavenske vlasti uhapsile su Čička i druge studentske vođe. U montiranom sudskom procesu osuđen je na tri godine zatvora, od čega je 18 mjeseci proveo u Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci bio u samici.
Nakon izlasku iz zatvora, otišao je u JNA, a po povratku je apsolvirao na Filozofskom fakultetu, ali nije diplomirao. Oženio se s Marijom Štambuk s kojom je dobio petero djece. Kako nije mogao naći drugi posao, živio je od prodaje knjiga, kao akviziter, a kada mu je to bilo onemogućeno, otvorio je obrt s kožnom galanterijom.
Još jednom je uhićen 1987. zbog navodne utaje poreza, ali je oslobođen poslije dva mjeseca. Socijalizam se urušavao i kada je 10. prosinca 1989. vodstvo Saveza komunista Hrvatske donosilo odluku o mogućem raspisivanju višestranačkih izbora, Čičak je organizirao paljenje svijeća na tadašnjem Trgu Republike.
Postao je lider obnovljene Hrvatske seljačke stranke, no nije imao uspjeha, iako je na prvim višestranačkim izborima HSS nastupio u koaliciji s HDZ-om Franje Tuđmana. Ubrzo su se politički sukobili, a Čičak se etablirao kao žestoki Tuđmanov kritičar. Godine 1993. postao je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) i na tom položaju iduća dva desetljeća ostao vidljiv u javnosti, makar je u jednom trenutku dao ostavku (bio je predsjednik u razdobljima 1993. – 2000. te od 2009. nadalje).
Čičak nije bio jednozačan lik. Bio je žestoki hrvatski nacionalist i protivnik Jugoslavije, ali isto tako žestoki kritičar HDZ-a i Tuđmana, kojega je optuživao za autoritarnost, kao i kršenje ljudskih prava, prije svega osoba srpske nacionalnosti. Upravo je HHO bio prva institucija koja je detaljno izvijestila o likvidacijama civila i paljenjima tisuća objekata nakon Oluje, zbog čega su se Čičak, Žarko Puhovski i njihovi suradnici našli na udaru desničara.
Nikada nije osporena njegova izjava u Jutarnjem da je prvi Kolindi Grabar-Kitarović predložio da se kandidira za predsjednicu.
Poput mnogih završio je razočaran današnjom Hrvatskom. “Još 90-ih sam shvatio da se naš san urušava i o tome pisao u kolumnama. Nismo uspjeli ostvariti san o demokratskoj državi, Sabor je sada isprazan sajam taština i ja to ne mogu više gledati”, rekao je lani za Novi list.
(Robert Bajruši)
