Dan jedinstvenog europskog broja za hitne službe 112 obilježava se 11. veljače Jedinstveni europski broj za hitne službe 112 u Republici Hrvatskoj uveden je 11. veljače 2005. godine, dostupan je 24 sata dnevno, besplatan te pruža mogućnost sporazumijevanja s pozivateljem na stranom jeziku što je osobito važno za hrvatske građane koji se nalaze u drugim […]
The post 11. 2. Dan europskog broja hitnih službi 112 first appeared on Grad Zaprešić.
Pročitajte ovaj tekst Elaine de Kooning ili recimo što je rekla Marina Abramović: ‘Funkcija umjetnika u poremećenom društvu je osvijestiti svemir, postaviti prava pitanja i uzdići um‘. Vidite, taj pojam da živimo u poremećenom društvu. Nismo svjesni da živimo u poremećenom društvu, a onda nam to Marina kaže”. Ješa Denegri, jedan od posljednjih iz stare garde naših velikih kunsthistoričara, ne krije svoje oduševljenje izložbom radova iz Kolekcije Marinko Sudac koja je otvorena prošli petak u Noći muzeja u Zaprešiću. Pažljivo čita citate na podu relativno nedavno obnovljene vršilnice na imanju Novi dvori, gdje se održava izložba naslovljena “Sloboda mog uma”, prema citatu Virginije Woolf.
Arhitekt Davor Mateković, zadužen za postav izložbe, radove je zamislio tako da vise iza crvenog zastora koji prati tlocrt nekadašnjeg objekta za preradu žita iz vremena bana Jelačića, krug u sredini i dva bočna kvadrata. Ništa nije prepušteno slučaju pa je i vizualni identitet s potpisom – osmislili su ga dizajneri iz agencije “Bruketa&Žinić&Grey“. – Prvi sam put ovdje, stvarno je fascinantno sve skupa, od izbora radova do postava – govori danas 86-godišnji Denegri, rođeni Splićanin s dugogodišnjom beogradskom adresom, i sam svjedok vremena u kojem je većina radova na izložbi nastala, a riječ je o šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća. Sve radove na ovoj izložbi potpisuju žene, avangardne umjetnice. Pa iako je kao kustos u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti tih godina aktivno pratio što se događa na umjetničkoj sceni bivše države, s posebnim afinitetom prema onovremenim radovima avangardnog predznaka, priznaje da mu nisu sva djela poznata. A kako bi i bila “kad ih je Marinko skupio posvuda po svijetu” pa ne čudi da se s nekima od umjetnica i on sam prvi put susreće upravo ovdje i sada.
– Upoznat sam s radom naših umjetnica, poput Marine Abramović, Sanje Iveković, Milice Kecman i Bogdanke Poznanović koje su djelovale u Jugoslaviji. Imao sam priliku upoznati i Nataliju LL. Došla je u Beograd na jedan Aprilski susret. Nitko nije znao kako ona izgleda jer je u radovima koristila modele. Bili smo zapanjeni njome – prisjeća se Denegri i zastaje pred radom Marine Abramović.
“Marinu znam još iz vremena kad je bila u braku s Nešom Paripovićem, bili su studenti na Akademiji. Bavila se u to vrijeme slikarstvom. Završila je slikarsku klasu kod Stojana Ćelića. Evo, recimo, ovaj njezin rad koji je pred nama, ‘More‘ se zove. Sastoji se od ploče sa zvukom mora, šuma valova kad udaraju u hridi. Postoji i rad koji se zove ‘Aerodrom‘, koji reproducira upute putnicima poput: ‘Izađite na izlaz broj dva i slično‘. Zamislite vi sada u ono vrijeme, bila je to 1972. godina, da ona radi takav jedan rad koji se sastoji od jedne ploče. Vi to možete pojmiti danas, da je to umjetnički rad. Ali tada da u muzeju predložite da se taj rad kupi, postavlja se pitanje za koji novac? Jedna ploča? Ili uzmite Bogdanku Poznanović. Danas je rad fotografija koja je nekad služila kao dokumentacija njezine akcije kad je četvero mladih nosilo crveno srce ulicama Novog Sada. A u ono vrijeme rad je morao biti nešto fiksirano na zidu, napravljeno uobičajenim tehnikama.”
Kako se gledalo na takve radove? S kojim ste se izazovima i problemima susretali kao kustos?
– Morali ste riskirati da vi ovo ne samo da možete pojmiti kao neku umjetnost, ali isto tako, ako radite u instituciji poput muzeja koji ima svoja pravila i budžete, da ste suglasni da za to date jedan novčani iznos iz društvenog vlasništva. Eto to su bili problemi s kojima smo se mi kao kustosi suočavali tih godina. A onda, naravno, drugi kustosi ne moraju imati za to razumijevanja i tada dolazi do raskola među nama. Netko želi, netko neće, netko se ograđuje, netko izuzima svoj glas, direktor neće da arbitrira da ne bi ispalo da nešto nameće. Tako da je biti kustos u tom trenutku pojave ove vrste umjetnosti potpuno poremetilo dotadašnji način funkcioniranja, kada smo svi bili više-manje suglasni ako je pred nama bila neka dobra slika ili neka dobra skulptura – Murtić, Gliha, Džamonja, Lubarda, dakle etablirane, sigurne vrijednosti koje su i sami ti autori izborili za sebe. Vi njima niste mogli ni pomoći ni odmoći, oni su bili jaki autoriteti u jednom društvu. Još je Marina do jedne mjere bila iznimna jer je pripadala poznatoj obitelji, otac joj je bio vojno lice, ali ovi drugi članovi i grupacije, bili su gradska sirotinja, mladi, urbani mladići i djevojke koji su odgajani na takvom načinu života. Najčešće su studirali umjetnost jer je to bilo relativno lakše i jeftinije, ali su tijekom vremena došli do jakih, zanimljivih spoznaja. To su bile jake individue, poput Raše Todosijevića i Zorana Popovića koji su detektirali svoj položaj u društvu. Vidjeli su kako su prethodne generacije ili njihovi generacijski kolege iz istog miljea, a rade drugu umjetnost. I onda su shvatili da su zadrli u vrlo osjetljivo tkivo, a to je odnos prema institucijama i sistemu umjetnosti, kako se oni u tom sistemu nalaze i gdje je njihovo mjesto u sistemu.
S druge strane, taj isti sistem njih kao mlade umjetnike podržava do neke mjere?
– Cijeli društveni ambijent bio je sklon mladim generacijama u to vrijeme. Održavale su se, recimo, omladinske radne akcije i sl. A mladi umjetnici prirodno rade nešto što se ne uklapa u standarde. I nije bio problem da se ti njihovi radovi izlože, bilo je mnogo galerija, uzmite samo njihove nazive, Galerija Doma omladine, Galerija Studentskog kulturnog centra, sve je bilo usmjereno mladim umjetnicima i oni su lako dolazili do termina za izlaganje i do svoje prve društvene afirmacije. Ali kad je trebalo ići dalje od toga, kad je trebalo naći izlagače za Bijenale u Veneciji, onda se išlo na etablirane, a oni su već završili svoje problemske prodore. Tako, bila je tu moralna dilema, nastupiti na velikim međunarodnim manifestacijama s umjetnošću koja je u svijetu itekako ne samo etablirana, nego je i nadmašena, a ove iskorištavate. A ni društvo ni struka nisu bili navikli to podržati. To nam je bio veliki problem, nekima od nas koji smo se u ono vrijeme zalagali za ovakvu umjetnost. Za tu slobodu uma, kako je i nazvana ova izložba, to je bila deviza, da ste slobodni u svom životnom izboru, da se ne morate školovati da biste bili činovnik cijelog života ili radnik. Biti umjetnik nosilo je jednu romantičnu predstavu o tome. A s druge strane, i jedan čar slobodnog života. Niste zaposleni, ali imate preokupaciju kojom se bavite.
Danas su se stvari znatno promijenile kad je riječ o emancipaciji žena na svim područjima. Kada dolazi do promjene percepcije u umjetnosti i na što se ona odnosi?
– Feminističke su studije prve ukazale i ustanovile da je moderna umjetnost, a da ne govorimo umjetnost prošlih razdoblja, bila pretežno muška. U modernoj umjetnosti događaju se prvi prodori nekih žena, ali one nisu u prvom ešalonu. S druge strane, žene su najčešće bile družice, supruge, prijateljice muškaraca, ali kada je trebalo da se društveni, materijalni status evidentira, onda je on sto posto ili u najvećem dijelu pripadao muškarcima. Upravo su se feminističke studije pozabavile tim pitanjem zašto nema žena u umjetnosti. Postoji cijela literatura o tome. No, postoji i jedna vrlo zanimljiva stvar. U Srbiji, kada se radila rang-lista umjetnika i umjetnica, imate Nadeždu Petrović, Zoru Petrović, Milenu Pavlović Barilli, Olgu Jevrić i Marinu Abramović. Pet takvih muškaraca nema. Srbija je patrijarhalna sredina u kojoj se događa da pet vrhunskih umjetnica nadmašuje pet muškaraca. Reklo bi se. Nije to neka znanstvena valorizacija. Tako je i taj status žena u umjetnosti relativan. No, ono što je neosporno jest talent žene umjetnice, koji nije manji od muškarca, ali njihov društveni status nije bio ravnopravan. I onda se pojavljuje vrsta umjetnosti koju okuplja ova izložba.
Što je uvjetovalo pojavu ove umjetnosti?
– Mislim da je tu 1968. godina važna jer je stvorila novi štimung u društvu. Mladi ljudi, studenti se bune, ne prihvaćaju regule, ni dotadašnji rodni odnos. Postojala je i međusobna ravnopravnost, povjerenje, ljubav među parovima. Mislim da je ova umjetnost posljedica šezdesetosmaške emancipacije koja je dovela do toga da se muškarci bave novim umjetničkim praksama, ali je mnogo pomogla i ženama, a pogotovo što su one bile isto tako kreativne ili još kreativnije i nije bilo prepreke za njih. U sistemu umjetnosti društvo je ipak bilo dovoljno emancipirano i kod nas i vani da ta rodna granica nije nikakva segregacija.
Vrijeme koje pokriva izložba uglavnom korespondira s komunističkim režimom na ovim prostorima, izuzev radova Ivane Tomljenović-Meller koji su nastali na Bauhausu 30-ih. Kako se, dakle, gledalo na žene u umjetnosti u komunizmu, kakav im je bio status u društvu?
– U nekadašnjem socijalističkom poretku ravnopravnost spolova bila je jedna od deviza. Žene su bile u NOB-u, heroine u ratu, a kad su htjele baviti se umjetnošću, nikome nije palo napamet raditi hijerarhiju u tome pogledu. Nismo imali niti jednu premisu da žena umjetnica ne bude ravnopravna muškom umjetniku.
Na izložbi su radovi umjetnica koje djeluju u različitim sredinama, izražavaju se različitim medijima. Što ih povezuje?
– Kada pogledate ovu izložbu i tipologiju radova, tu nema, recimo, klasičnog slikarstva koje je glavninom pripadalo velikim muškim umjetnicima, nego postoji određena sloboda i u tom smislu. Imate fotografije, filmove umjetnika i videoradove, što je veliki obrat u odnosu na dotadašnje klasične discipline. Rad se bez prepreka poima kao legalan umjetnički rad, bez dodatnih pitanja. Pred nama su egzistencijalne izjave umjetnica koje nitko nema pravo zakočiti jer one su jake subjektivne osobe koje mogu nametnuti i obraniti svoje ideje. Također, paralelno s tom vrstom umjetnosti, dolazi i do revalorizacije povijesnih avangardi koje su uvele te tehnike – dada, futurizam, nadrealizam. Isto tako, tih godina svjedočimo i brojnim umjetničkim parovima. Marina je s Nešom Paripovićem, Sanja Iveković s Daliborom Martinisom, Nuša sa Srečom Draganom. I one su ravnopravne svojim partnerima. Isto je bilo i s povjesničarima umjetnosti. Svi smo se mi družili i svi smo iz istog svijeta. Moja je supruga, recimo, Biljana Tomić, kojoj sve dugujem. Dakle, ne samo da su bile ravnopravne, nego su nam često upravo žene otvarale vidike i senzibilitete. q
Pročitajte ovaj tekst Elaine de Kooning ili recimo što je rekla Marina Abramović: ‘Funkcija umjetnika u poremećenom društvu je osvijestiti svemir, postaviti prava pitanja i uzdići um‘. Vidite, taj pojam da živimo u poremećenom društvu. Nismo svjesni da živimo u poremećenom društvu, a onda nam to Marina kaže”. Ješa Denegri, jedan od posljednjih iz stare garde naših velikih kunsthistoričara, ne krije svoje oduševljenje izložbom radova iz Kolekcije Marinko Sudac koja je otvorena prošli petak u Noći muzeja u Zaprešiću. Pažljivo čita citate na podu relativno nedavno obnovljene vršilnice na imanju Novi dvori, gdje se održava izložba naslovljena “Sloboda mog uma”, prema citatu Virginije Woolf.
Arhitekt Davor Mateković, zadužen za postav izložbe, radove je zamislio tako da vise iza crvenog zastora koji prati tlocrt nekadašnjeg objekta za preradu žita iz vremena bana Jelačića, krug u sredini i dva bočna kvadrata. Ništa nije prepušteno slučaju pa je i vizualni identitet s potpisom – osmislili su ga dizajneri iz agencije “Bruketa&Žinić&Grey“. – Prvi sam put ovdje, stvarno je fascinantno sve skupa, od izbora radova do postava – govori danas 86-godišnji Denegri, rođeni Splićanin s dugogodišnjom beogradskom adresom, i sam svjedok vremena u kojem je većina radova na izložbi nastala, a riječ je o šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća. Sve radove na ovoj izložbi potpisuju žene, avangardne umjetnice. Pa iako je kao kustos u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti tih godina aktivno pratio što se događa na umjetničkoj sceni bivše države, s posebnim afinitetom prema onovremenim radovima avangardnog predznaka, priznaje da mu nisu sva djela poznata. A kako bi i bila “kad ih je Marinko skupio posvuda po svijetu” pa ne čudi da se s nekima od umjetnica i on sam prvi put susreće upravo ovdje i sada.
– Upoznat sam s radom naših umjetnica, poput Marine Abramović, Sanje Iveković, Milice Kecman i Bogdanke Poznanović koje su djelovale u Jugoslaviji. Imao sam priliku upoznati i Nataliju LL. Došla je u Beograd na jedan Aprilski susret. Nitko nije znao kako ona izgleda jer je u radovima koristila modele. Bili smo zapanjeni njome – prisjeća se Denegri i zastaje pred radom Marine Abramović.
“Marinu znam još iz vremena kad je bila u braku s Nešom Paripovićem, bili su studenti na Akademiji. Bavila se u to vrijeme slikarstvom. Završila je slikarsku klasu kod Stojana Ćelića. Evo, recimo, ovaj njezin rad koji je pred nama, ‘More‘ se zove. Sastoji se od ploče sa zvukom mora, šuma valova kad udaraju u hridi. Postoji i rad koji se zove ‘Aerodrom‘, koji reproducira upute putnicima poput: ‘Izađite na izlaz broj dva i slično‘. Zamislite vi sada u ono vrijeme, bila je to 1972. godina, da ona radi takav jedan rad koji se sastoji od jedne ploče. Vi to možete pojmiti danas, da je to umjetnički rad. Ali tada da u muzeju predložite da se taj rad kupi, postavlja se pitanje za koji novac? Jedna ploča? Ili uzmite Bogdanku Poznanović. Danas je rad fotografija koja je nekad služila kao dokumentacija njezine akcije kad je četvero mladih nosilo crveno srce ulicama Novog Sada. A u ono vrijeme rad je morao biti nešto fiksirano na zidu, napravljeno uobičajenim tehnikama.”
Kako se gledalo na takve radove? S kojim ste se izazovima i problemima susretali kao kustos?
– Morali ste riskirati da vi ovo ne samo da možete pojmiti kao neku umjetnost, ali isto tako, ako radite u instituciji poput muzeja koji ima svoja pravila i budžete, da ste suglasni da za to date jedan novčani iznos iz društvenog vlasništva. Eto to su bili problemi s kojima smo se mi kao kustosi suočavali tih godina. A onda, naravno, drugi kustosi ne moraju imati za to razumijevanja i tada dolazi do raskola među nama. Netko želi, netko neće, netko se ograđuje, netko izuzima svoj glas, direktor neće da arbitrira da ne bi ispalo da nešto nameće. Tako da je biti kustos u tom trenutku pojave ove vrste umjetnosti potpuno poremetilo dotadašnji način funkcioniranja, kada smo svi bili više-manje suglasni ako je pred nama bila neka dobra slika ili neka dobra skulptura – Murtić, Gliha, Džamonja, Lubarda, dakle etablirane, sigurne vrijednosti koje su i sami ti autori izborili za sebe. Vi njima niste mogli ni pomoći ni odmoći, oni su bili jaki autoriteti u jednom društvu. Još je Marina do jedne mjere bila iznimna jer je pripadala poznatoj obitelji, otac joj je bio vojno lice, ali ovi drugi članovi i grupacije, bili su gradska sirotinja, mladi, urbani mladići i djevojke koji su odgajani na takvom načinu života. Najčešće su studirali umjetnost jer je to bilo relativno lakše i jeftinije, ali su tijekom vremena došli do jakih, zanimljivih spoznaja. To su bile jake individue, poput Raše Todosijevića i Zorana Popovića koji su detektirali svoj položaj u društvu. Vidjeli su kako su prethodne generacije ili njihovi generacijski kolege iz istog miljea, a rade drugu umjetnost. I onda su shvatili da su zadrli u vrlo osjetljivo tkivo, a to je odnos prema institucijama i sistemu umjetnosti, kako se oni u tom sistemu nalaze i gdje je njihovo mjesto u sistemu.
S druge strane, taj isti sistem njih kao mlade umjetnike podržava do neke mjere?
– Cijeli društveni ambijent bio je sklon mladim generacijama u to vrijeme. Održavale su se, recimo, omladinske radne akcije i sl. A mladi umjetnici prirodno rade nešto što se ne uklapa u standarde. I nije bio problem da se ti njihovi radovi izlože, bilo je mnogo galerija, uzmite samo njihove nazive, Galerija Doma omladine, Galerija Studentskog kulturnog centra, sve je bilo usmjereno mladim umjetnicima i oni su lako dolazili do termina za izlaganje i do svoje prve društvene afirmacije. Ali kad je trebalo ići dalje od toga, kad je trebalo naći izlagače za Bijenale u Veneciji, onda se išlo na etablirane, a oni su već završili svoje problemske prodore. Tako, bila je tu moralna dilema, nastupiti na velikim međunarodnim manifestacijama s umjetnošću koja je u svijetu itekako ne samo etablirana, nego je i nadmašena, a ove iskorištavate. A ni društvo ni struka nisu bili navikli to podržati. To nam je bio veliki problem, nekima od nas koji smo se u ono vrijeme zalagali za ovakvu umjetnost. Za tu slobodu uma, kako je i nazvana ova izložba, to je bila deviza, da ste slobodni u svom životnom izboru, da se ne morate školovati da biste bili činovnik cijelog života ili radnik. Biti umjetnik nosilo je jednu romantičnu predstavu o tome. A s druge strane, i jedan čar slobodnog života. Niste zaposleni, ali imate preokupaciju kojom se bavite.
Danas su se stvari znatno promijenile kad je riječ o emancipaciji žena na svim područjima. Kada dolazi do promjene percepcije u umjetnosti i na što se ona odnosi?
– Feminističke su studije prve ukazale i ustanovile da je moderna umjetnost, a da ne govorimo umjetnost prošlih razdoblja, bila pretežno muška. U modernoj umjetnosti događaju se prvi prodori nekih žena, ali one nisu u prvom ešalonu. S druge strane, žene su najčešće bile družice, supruge, prijateljice muškaraca, ali kada je trebalo da se društveni, materijalni status evidentira, onda je on sto posto ili u najvećem dijelu pripadao muškarcima. Upravo su se feminističke studije pozabavile tim pitanjem zašto nema žena u umjetnosti. Postoji cijela literatura o tome. No, postoji i jedna vrlo zanimljiva stvar. U Srbiji, kada se radila rang-lista umjetnika i umjetnica, imate Nadeždu Petrović, Zoru Petrović, Milenu Pavlović Barilli, Olgu Jevrić i Marinu Abramović. Pet takvih muškaraca nema. Srbija je patrijarhalna sredina u kojoj se događa da pet vrhunskih umjetnica nadmašuje pet muškaraca. Reklo bi se. Nije to neka znanstvena valorizacija. Tako je i taj status žena u umjetnosti relativan. No, ono što je neosporno jest talent žene umjetnice, koji nije manji od muškarca, ali njihov društveni status nije bio ravnopravan. I onda se pojavljuje vrsta umjetnosti koju okuplja ova izložba.
Što je uvjetovalo pojavu ove umjetnosti?
– Mislim da je tu 1968. godina važna jer je stvorila novi štimung u društvu. Mladi ljudi, studenti se bune, ne prihvaćaju regule, ni dotadašnji rodni odnos. Postojala je i međusobna ravnopravnost, povjerenje, ljubav među parovima. Mislim da je ova umjetnost posljedica šezdesetosmaške emancipacije koja je dovela do toga da se muškarci bave novim umjetničkim praksama, ali je mnogo pomogla i ženama, a pogotovo što su one bile isto tako kreativne ili još kreativnije i nije bilo prepreke za njih. U sistemu umjetnosti društvo je ipak bilo dovoljno emancipirano i kod nas i vani da ta rodna granica nije nikakva segregacija.
Vrijeme koje pokriva izložba uglavnom korespondira s komunističkim režimom na ovim prostorima, izuzev radova Ivane Tomljenović-Meller koji su nastali na Bauhausu 30-ih. Kako se, dakle, gledalo na žene u umjetnosti u komunizmu, kakav im je bio status u društvu?
– U nekadašnjem socijalističkom poretku ravnopravnost spolova bila je jedna od deviza. Žene su bile u NOB-u, heroine u ratu, a kad su htjele baviti se umjetnošću, nikome nije palo napamet raditi hijerarhiju u tome pogledu. Nismo imali niti jednu premisu da žena umjetnica ne bude ravnopravna muškom umjetniku.
Na izložbi su radovi umjetnica koje djeluju u različitim sredinama, izražavaju se različitim medijima. Što ih povezuje?
– Kada pogledate ovu izložbu i tipologiju radova, tu nema, recimo, klasičnog slikarstva koje je glavninom pripadalo velikim muškim umjetnicima, nego postoji određena sloboda i u tom smislu. Imate fotografije, filmove umjetnika i videoradove, što je veliki obrat u odnosu na dotadašnje klasične discipline. Rad se bez prepreka poima kao legalan umjetnički rad, bez dodatnih pitanja. Pred nama su egzistencijalne izjave umjetnica koje nitko nema pravo zakočiti jer one su jake subjektivne osobe koje mogu nametnuti i obraniti svoje ideje. Također, paralelno s tom vrstom umjetnosti, dolazi i do revalorizacije povijesnih avangardi koje su uvele te tehnike – dada, futurizam, nadrealizam. Isto tako, tih godina svjedočimo i brojnim umjetničkim parovima. Marina je s Nešom Paripovićem, Sanja Iveković s Daliborom Martinisom, Nuša sa Srečom Draganom. I one su ravnopravne svojim partnerima. Isto je bilo i s povjesničarima umjetnosti. Svi smo se mi družili i svi smo iz istog svijeta. Moja je supruga, recimo, Biljana Tomić, kojoj sve dugujem. Dakle, ne samo da su bile ravnopravne, nego su nam često upravo žene otvarale vidike i senzibilitete. q
Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević gostovao je u emisiji “Točka na tjedan” na N1, pri čemu je otkrio kako je odlučio obući žutu uniformu Čistoće, a osvrno se i na usporedbe s Milanom Bandićem i progovorio o kaznama za nepropisno odvajanje otpada.
Objasnio je da je radnu uniformu Čistoće odjenuo kako bi se osobno uvjerio u kojoj mjeri građani nepravilno odvajaju otpad, odnosno koliko koriste plave vreće, kao i do koje su mjere kontejneri kontaminirani.
‘PREGOVORI SU BILI INTENZIVNI’ Tomašević otkrio detalje sastanka: ‘Postigli smo dogovor i kompromis’
“Kad sam rekao da nisam Bandić, nisam Bandić u smislu da skačem na svaku krizu i svako zapošljavanje u Holdingu jamčim svojim potpisom. Niste mogli zaposliti čistačicu u Holdingu bez njegovog potpisa. Ja nisam taj lik, ja ne upravljam gradom na taj način. Ukoliko dođe do krize, naravno da se kao gradonačelnik uključujem, ja sam član Skupštine Holdinga”, dodao je.
Individualne kazne za neplatiše
Kazao je i kako će Zagreb najvjerojatnije preuzeti model koji koristi Ljubljana u kojoj se komunalni otpad odvozi jednom tjedno. Osim toga, najavio je i povećanje broja odvoza plastičnog otpada i papira.
Najavio je i da već ovog mjeseca stižu individualne kazne za građane koji komunalni otpad ne bacaju u plave ZG vrećice. Otkrio je da i je u Dubravi zabilježeno da 30 % ljudi ne koristi plave vrećice za komunalni otpad.
“Dio usluge se plaća kroz fiksnu cijenu, ona je jednaka za sve. Dio je varijabilni, da bi se navelo ljude da odvajaju. Fiksna cijena u Zagrebu je 45 kuna. U Velikoj Gorici 60 i nešto, u Zaprešiću 60 i nešto”, objasnio je i dodao da su cijene odvoza otpada u Zagrebu nekoliko puta jeftnije nego u drugim hrvatskim gradovima.
“Stalno smo gledali kako da individualiziramo kazne. Nijedna kolektivna kazna u Zagrebu nije naplaćena”, rekao je i dodao:
“Kad smo najavljivali model, govorilo se da će biti 10 posto građana koji žele kupovati vrećice. U startu ih je bilo 60-70 posto. To kazuje da građani žele promjene. Sve više i više se koriste vrećice, sve više i više dolazi do odvajanja”.
Poskupljenja usluga
Proteklu je godinu nazvao godinom financijske stabilizacije Zagrebačkog Holdinga.
“Završili smo 2021. godinu s deficitom od 3 milijuna kuna. Holding je te godine imao gotovo 800 milijuna kuna gubitaka. Nisu još gotovi izvještaji za 2022. godinu, ali vjerujem da ćemo izaći onako kako smo planirali što se tiče proračuna, a Holding će godinu prvi put završiti s pozitivnom nulom. To smo uspjeli, a da nije nijedna usluga poskupjela”, tvrdi.
“Mi smo išli puno težim putem. Išli smo spašavati Holding tako da smo smanjivali troškove. Očito radimo ono što treba, a to su prepoznale i financijske institucije i rejting agencije”, objasnio je Tomašević.
Nije isključio mogućnost privatizacije dijela Holdinga. “Glavna učinkovitost funkcioniranja Holdinga je da on funkcionira kao holding. Dosad nije. Čistoća je podružnica. Imali smo situaciju da svaka podružnica Čistoće ima svoju kadrovsku, svoju službu, svoje upravljanje”, objasnio je.
The post KAZNE ZBOG OTPADA: Otkriveno kada počinje kažnjavanje onih koji ne koriste ZG vrećice, a evo i u kojem ih kvartu ima najmanje appeared first on Zagreb.info.
ZAPREŠIĆANI uočene komunalne probleme u svom gradu mogu prijavljivati i putem pametnih telefona, ali i dobiti povratnu informaciju o postupanju po svakoj prijavi.
Ovog mjeseca počinje kažnjavanje ljudi koji ne bacaju otpad u plavim ZG vrećicama, najavio je gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević gostujući u emisiji ‘Točka na tjedan‘ televizije N1.
Ide se s individualnim kaznama, ovaj mjesec će ići kazne ljudima za vrećice za komunalni otpad koji nije u ZG vrećicama i tu se vidi da nije plaćana usluga odvoza otpada, rekao je Tomašević.
Gradonačelnik je rekao da je u Dubravi, primjerice, zabilježeno da 30 posto ljudi ne koristi službene ZG vrećice.
“Dio usluge se plaća kroz fiksnu cijenu, ona je jednaka za sve. Dio je varijabilni, da bi se navelo ljude da odvajaju. Fiksna cijena u Zagrebu je 45 kuna. U Velikoj Gorici 60 i nešto, u Zaprešiću 60 i nešto… Te cijene odvoza otpada u Zagrebu je nekoliko puta jeftinije nego u drugim gradovima”, rekao je Tomašević.
ZG vrećice se, kaže, sve više i više kupuju.
“Stalno smo gledali kako da individualiziramo kazne. Nijedna kolektivna kazna u Zagrebu nije naplaćena”, rekao je Tomašević za N1.
Gradonačelnik Zagreba u emisiji je govorio o tome zašto je odlučio obući uniformu radnika Čistoće. Rekao je da se htio i sam uvjeriti koliko je situacija u kojima građani nepravilno odvajaju otpad, do koje su mjere kontaminirani kontejneri, koliko građani koriste plave vrećice…
“Kad sam rekao da nisam Bandić, nisam Bandić u smislu da skačem na svaku krizu i svako zapošljavanje u Holdingu jamčim svojim potpisom. Niste mogli zaposliti čistačicu u Holdingu bez njegovog potpisa. Ja nisam taj lik, ja ne upravljam na taj način gradom. Ako dođe do krize, naravno da se kao gradonačelnik uključujem, ja sam član Skupštine Holdinga”, rekao je Tomašević.
Upitan koliko će koštati izmjene kolektivnog ugovora u Zagrebačkom holdingu, Tomašević je rekao da su najavili da će 2022. godina biti godina financijske stabilizacije.
“Završili smo 2021. godinu s deficitom od 3 milijuna kuna. Holding je te godine imao gotovo 800 milijuna kuna gubitaka. Nisu još gotovi izvještaji za 2022. godinu, ali vjerujem da ćemo izaći onako kako smo planirali što se tiče proračuna, a Holding će godinu prvi put završiti s pozitivnom nulom. To smo uspjeli, a da nije nijedna usluga poskupjela”, rekao je Tomašević.
“Mi smo išli puno težim putem. Išli smo spašavati Holding tako da smo smanjivali troškove. Očito radimo ono što treba, a to su prepoznale i financijske institucije i rejting agencije”, rekao je Tomašević.
Upitan što neće poskupjeti, Tomašević je rekao da ne želi špekulirati niti komentirati.
“Možemo povećati efikasnost i produktivnost. Jedna od toga je i digitalizacija Zagrebačkog holdinga, koji će značajno poboljšati upravljanje. Zasad će digitalizacija i druge uštede u javnim nabavama biti ključne”, rekao je Tomašević.
Ne isključuje ni mogućnost privatizacije dijela Holdinga. “Glavna učinkovitost funkcioniranja Holdinga je da on funkcionira kao holding. Dosad nije. Čistoća je podružnica. Imali smo situaciju da svaka podružnica Čistoće ima svoju kadrovsku, svoju službu, svoje upravljanje”, rekao je Tomašević za N1.
Ovog mjeseca počinje kažnjavanje ljudi koji ne bacaju otpad u plavim ZG vrećicama, najavio je gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević gostujući u emisiji ‘Točka na tjedan‘ televizije N1.
Ide se s individualnim kaznama, ovaj mjesec će ići kazne ljudima za vrećice za komunalni otpad koji nije u ZG vrećicama i tu se vidi da nije plaćana usluga odvoza otpada, rekao je Tomašević.
Gradonačelnik je rekao da je u Dubravi, primjerice, zabilježeno da 30 posto ljudi ne koristi službene ZG vrećice.
“Dio usluge se plaća kroz fiksnu cijenu, ona je jednaka za sve. Dio je varijabilni, da bi se navelo ljude da odvajaju. Fiksna cijena u Zagrebu je 45 kuna. U Velikoj Gorici 60 i nešto, u Zaprešiću 60 i nešto… Te cijene odvoza otpada u Zagrebu je nekoliko puta jeftinije nego u drugim gradovima”, rekao je Tomašević.
ZG vrećice se, kaže, sve više i više kupuju.
“Stalno smo gledali kako da individualiziramo kazne. Nijedna kolektivna kazna u Zagrebu nije naplaćena”, rekao je Tomašević za N1.
Gradonačelnik Zagreba u emisiji je govorio o tome zašto je odlučio obući uniformu radnika Čistoće. Rekao je da se htio i sam uvjeriti koliko je situacija u kojima građani nepravilno odvajaju otpad, do koje su mjere kontaminirani kontejneri, koliko građani koriste plave vrećice…
“Kad sam rekao da nisam Bandić, nisam Bandić u smislu da skačem na svaku krizu i svako zapošljavanje u Holdingu jamčim svojim potpisom. Niste mogli zaposliti čistačicu u Holdingu bez njegovog potpisa. Ja nisam taj lik, ja ne upravljam na taj način gradom. Ako dođe do krize, naravno da se kao gradonačelnik uključujem, ja sam član Skupštine Holdinga”, rekao je Tomašević.
Zagrebački gradonačelnik je rekao i da ga je oporba opstruirala, kao i da unosi nemire među radnike Holdinga.
“Shvaćate li koliko je to destruktivno i koliko manipuliranje radnicima”, rekao je Tomašević, dodavši da je dio oporbe “apsolutno nekonstruktivan” po tom pitanju.
“Osim povećanja materijalnih uvjeta rada treba raditi na poboljšanju organizacije rada, može se poboljšati i efektivnosti i efikasnost u odvozu otpada. Unatoč tome što ćemo uložiti i u opremu i u ljude, bitni su i drugačiji modeli odvoza otpada”, rekao je Tomašević, dodavši da će se najvjerojatnije preuzeti model iz Ljubljane, gdje se komunalni otpad odvozi jednom tjedno, ali i da će se povećati broj odvoza plastičnog otpada i papira, navodi N1.
Upitan koliko će koštati izmjene kolektivnog ugovora u Zagrebačkom holdingu, Tomašević je rekao da su najavili da će 2022. godina biti godina financijske stabilizacije.
“Završili smo 2021. godinu s deficitom od 3 milijuna kuna. Holding je te godine imao gotovo 800 milijuna kuna gubitaka. Nisu još gotovi izvještaji za 2022. godinu, ali vjerujem da ćemo izaći onako kako smo planirali što se tiče proračuna, a Holding će godinu prvi put završiti s pozitivnom nulom. To smo uspjeli, a da nije nijedna usluga poskupjela”, rekao je Tomašević.
“Mi smo išli puno težim putem. Išli smo spašavati Holding tako da smo smanjivali troškove. Očito radimo ono što treba, a to su prepoznale i financijske institucije i rejting agencije”, rekao je Tomašević.
Upitan što neće poskupjeti, Tomašević je rekao da ne želi špekulirati niti komentirati.
“Možemo povećati efikasnost i produktivnost. Jedna od toga je i digitalizacija Zagrebačkog holdinga, koji će značajno poboljšati upravljanje. Zasad će digitalizacija i druge uštede u javnim nabavama biti ključne”, rekao je Tomašević.
Ne isključuje ni mogućnost privatizacije dijela Holdinga. “Glavna učinkovitost funkcioniranja Holdinga je da on funkcionira kao holding. Dosad nije. Čistoća je podružnica. Imali smo situaciju da svaka podružnica Čistoće ima svoju kadrovsku, svoju službu, svoje upravljanje”, rekao je Tomašević za N1.
Hrvatsko novinarsko društvo (HND) organiziralo je prosvjed na Markovu trgu šest mjeseci nakon smrti novinara Indexa Vladimira Matijanića. Žele istragu o propustima u njegovom liječenju, no traže i smjenu ministra zdravstva Vilija Beroša.
Okupljanje prosvjednika počelo je od 12 sati ispred zagrebačkog Novinarskog doma, a u 13 sati krenula je prosvjedna šetnja od Novinarskog doma, preko Trga Republike Hrvatske, Frankopanske do Ilice, Ilicom do Trga bana Josipa Jelačića te Zakmardijevim stubama do Gornjega grada na Markov trg.
14.15 Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko i Andrea Topić predali su vladi RH zahtjeve iz peticije koju je potpisalo gotovo pet tisuća ljudi. Njome traže da se pokrene istraga Matijanićeve smrti, ali i ostavka ministra zdravstva Vilija Beroša.
13. 55 “Prošlo je šest mjeseci od medicinski potpomognute smrti Vladimira Matijanića i zato smo došli ovdje. Guše nas bijes i srdžba, ali za razliku od Vlade dišemo i pozivamo vas da se borite, ovo se moglo dogoditi svakome od nas. Malome Gabrijelu iz Metkovića, Mireli Čavajdi, gospođi Ruži ili mladiću koji je umro na cesti u Zaprešiću jer u kolima hitne nije bilo liječnika. Danas ovdje protestiramo i za sve sudbine koje su ostale daleko od očiju javnosti. HND-u se javlja velik broj građana za slične tragedije za koje nitko nije odgovarao. Ovo nije prosvjed protiv medicinskih djelatnika već onih koji su uzurpirali sustav stranačkom iskaznicom kao jedinim mjerilom”, poručio je Branko Mijić, dopredsjednik HND-a.
13.48 “Već sam rekla sve o ovome, ali sam željela uzeti nekoliko Facebook statusa u kojima je Vladimir pisao o zdravstvu”, rekla je Andrea Topić, novinarka Indexa i djevojka pokojnog Matijanića te je počela čitati njegove statuse.
13.36 Pustili su snimke poziva Vladimira Matijanića koje je snimio netom prije smrti dok je zvao hitnu.
“Čuli ste ove potresne snimke. Šest mjeseci nas uvjeravaju da je sve uredu”, poručio je Zovko, a prosvjednici su zvižducima i vikanjem ‘pozdravili’ ministra zdravstva.
Počelo je skandiranje “Vili odlazi”
“Država je ubila Matijanića i sada zataškavanjem ga ponovno želi ubiti, ali AP mora znati da od ovoga nećemo odustati”, poručio je Zovko.
“Tražimo da se temeljito istraže sve okolnosti smrt, ne samo u ime Matijaniće već i ostalih građana. Ovo nije prosvjed protiv zdravstvenih radnika čiji rad poštujemo, oni su također žrtve sustava koji ne funkcionira”, dodao je.
13.17 Prosvjednici su stigli do Trga bana Josipa Jelačića. Čitavim putem se čuju bubnjevi, u povorci je mnoštvo transparenata, a kolonu predvodi nekoliko ljudi koji nose veliki transparent na kojem piše “Oprostite što smetam, ne mogu disati”.
Jak vjetar u subotu je ostavio trag u brojnim županijama, od Osječko-baranjske do Krapinsko zagorske i Grada Zagreba, gdje je jedna osoba ozlijeđena, izvijestilo je Ravnateljstvo Civilne zaštite.
U Zagrebu je jedna osoba ozlijeđena te je Županijski centar 112 na mjesto događaja odmah uputio hitnu medicinsku pomoć.
Centar je prijepodne zaprimio više dojava građana o padu stabala i grana na prometnice i parkirana vozila, padanju dijelova fasade sa zgrada, oštećenju limova na krovovima, semafora i telefonskih stupova.
Županijski centar 112 Krapina zaprimio je više dojava da je zbog jakog vjetra oštećen dalekovod te su bez struje Gornja Stubica, dio Zlatara i naselje Petruševec.
U Zagrebačkoj županiji do prekida u opskrbi električnom energijom došlo je području Prilipja, Pleševice i Zaprešića.
Isti problem zabilježen je na području Đakova, Našica i Belog Manastira, kao i na području Kopanice, Novog Varoša, Okučana i Gređana.
Županijski centar 112 Vukovar do 13 je sati zaprimio 16 dojava vezanih uz posljedice jakog vjetra, a Centar u Virovitici 30-ak.
O srušenim stablima i stupovima ulične rasvjete dojave je dobio Županijski centar 112 Bjelovar, a onaj u Koprivnici i dojave o srušenim telekomunikacijskim stupovima.
Jako nevrijeme poharalo je u subotu Hrvatsku, pa i Zagreb. Olujni vjetar čupao je stabla i nosio sve pred sobom, a mnoštvo automobila uništeno je nakon što su na njih popadala stabla i grane.
”Zbog jakog vjetra Županijski centar 112 Zagreb zaprimio je tijekom prijepodnevnih sati više dojava građana da je na području Grada Zagreba došlo do pada stabala i grana na prometnice i parkirana vozila, padanja dijelova fasade sa zgrada, oštećenja limova na krovovima, semafora i telefonskih stupova”, objavilo je u poslijepodnevnim satima Ravnateljstvo civilne zaštite. Na Twitteru su potvrdili i da je jedna osoba u nevremenu ozlijeđena.
Snažan vjetar diljem Hrvatske stvara probleme. Županijski centri 112 zaprimili su veliki broj poziva o nastaloj šteti te uputili nadležne službe na teren. U Zagrebu je jedna osoba ozlijeđena te je ŽC 112 Zagreb odmah uputio hitnu medicinsku pomoć. https://t.co/fLFbhKOnLG
— Ravnateljstvo civilne zaštite MUP-RH (@RavnateljstvoCZ) February 4, 2023
Otkrili su i da su Zagrebu dvije osobe putem Županijskog centar 112 Zagreb zatražile hitnu medicinsku pomoć.
Na širem području Zagreba i Zagrebačke županije, zaprimljeno je nekoliko dojava kako je na području Prilipja, Pleševice i Zaprešića uslijed jakog vjetra došlo do prekida opskrbe električnom energijom
Olujno nevrijeme nije poštedilo ni ostatak zemlje. Zbog jakog vjetra oštećen je dalekovod, o čemu je dojave zaprimio Županijski centar 112 Krapina. Bez struje su Gornja Stubica, dio Zlatara i naselje Petruševec.
Bez električne energije ostao je i dio Đakova, Našica i Belog Manastira, kao i dijelovi na području Kopanice, Novog Varoša, Okučana i Gređana.
Posljedica jakog vjetra bilo je i na području Vukovara, čiji je Županijski centar 112 zaprimio 16 dojava, dok je Centar u Virovitici dobio tridesetak dojava. U Bjelovaru je, prema tamošenjm Županijskom centru 112, vjetar rušio stabla i stupove ulične rasvjete. U Koprivnici su srušeni telekomunikacijski stupovi.
The post (FOTO) JEDNA OSOBA OZLIJEĐENA: Olujno nevrijeme poharalo Zagreb, pogledajte posljedice vjetra koji je odnio sve pred sobom appeared first on Zagreb.info.