Nikad manje izbornika, ali i nikad veći san. Često se isticalo kako imamo više od četiri milijuna izbornika u Lijepoj našoj, međutim, ta je brojka, prema posljednjem popisu stanovništva, pala na najniže grane. Ipak, mi smo tek mali impuls za novo čudo. Dovoljno je 26 “odabranih” koji nam ponovno dopuštaju – san. Oni nešto stariji članovi aktualne Dalićeve ekspedicije, zadubljeno su kao klinci buljili u bravure Šukera, Bobana, Prosinečkog i ostatka družine iz 24 godine stare francuske bajke, a oni nešto mlađi inspiraciju su tražili u ruskom ljetu prije četiri godine. Nepostojeća nogometna infrastruktura, nemogući uvjeti, ali i nepokolebljiva volja i snaga. San dječaka opet je došao blizu ispunjenja, a kako je tekao njihov put prema pragu “nogometne besmrtnosti”?
Kapetan je prije četiri godine postao najbolji od najboljih. Zlatna lopta. Kružile su tih dana snimke malog Luke Modrića koji je u ulozi pastira, s nekoliko brojeva većom plavom jaknicom, po vrletima Velebita ganjao ovce i koze. Najstariji član momčadi zaista je zorno ovjekovječio onu staru – “preko trnja do zvijezda”. Prve je godine života proveo u rodnoj kamenoj kući podno planine, dobivši ime po djedu s kojim je bio izrazito vezan, a čiji je život stao u Domovinskom ratu. Vrh je to samo ledene sante nedaća koju je najbolji hrvatski nogometaš u povijesti prošao u raljama rata. Djetinjstvo je proveo u prognanstvu u zadarskim hotelima na koje su sijevali projektili, a upravo je u klubu iz tog grada kao sedmogodišnjak počeo kovati umijeće u kojem mu nikada nije bio ravan niti jedan Hrvat, a malo je onih i u svijetu koji su na njegovoj razini.
– Djed je bio moj zaštitnik. Imao je puno životinja, a kada bi ih vodio u ispašu, išao sam s njim. I ime sam dobio po njemu. Žao mi je što nije doživio barem dio onoga što sam postigao, ali siguran sam da me gleda odozgo te kako je ponosan – izjavio je kapetan u Netflixovu serijalu “Captains”.
To koliko mu djetinjstvo nije bilo posuto ružama, najbolje je dokazao njegov sastavak iz trećeg razreda osnovne škole, u kojemu je mali Luka pisao o strahu od rata, a ponovno se dotaknuo djedove smrti i u tekstu se zapitao: “Pitao sam se, mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće?” Često je kao svog uzora isticao i legendarnog kapetana Zvonimira Bobana, vjerojatno ni sam ne sluteći kako će ga jednog dana dobrano nadmašiti.
Ništa lakše djetinjstvo nije imao niti još jedan član i ruske i katarske bajke. Dejan Lovren prve je godine proveo u Kraljevoj Sutjesci u Bosni i Hercegovini, koju je, također zbog nedaća rata, morao napustiti, a svoje je putovanje opisao prije pet godina za klupsku televiziju Liverpoola.
– Yugom smo stigli u Zenicu, ali pravi horor događao se u selima gdje su ljudi ubijani na najgore načine. Brat od strica zaklan je nožem ispred drugih ljudi. Put do Münchena trajao je 17 sati. Imali smo puno sreće, djed mi je imao sve papire i mogli smo se tamo preseliti. Da nismo pobjegli, tko zna što bi se dogodio. Možda bi cijela moja obitelj danas bila pod zemljom – rekao je hrvatski stoper.
U Njemačkoj je proveo sedam godina, a njegova je obitelj stalno dobivala odbijenice kada bi tražili ostanak u državi. Onda je uslijedila naredba – imate dva mjeseca za napuštanje države – tako je obitelj Lovren stigla u Karlovac, gdje se on počeo nametati kao ozbiljan talent. Ispričao je kako su roditelji “krpali kraj s krajem”, otac je bio soboslikar, majka je radila u dućanu, a u nedostatku novca, morali su prodavati stvari, pa je tako Dejan rekao da je “poludio” kao klinac nakon što je saznao da je otac prodao njegove klizaljke za 350 kuna.
Financijske probleme u obitelji imao je i najbolji hrvatski strijelac na velikim natjecanjima u povijesti, a zbog njih morao je napustiti san o igranju za Hajduk. Ivan Perišić u mladosti je nosio dres “bilih”, a već sa 17 godina potpisao je za francuski Sochaux. Kao dječak, mogao je gadno nastradati na gradilištu. Radnici su sa zgrade bacali žbuku i materijal, a nekoliko centimetara dijelilo ga je od možda i kobne sudbine. Na sreću, okrznut je tek po ramenu. Hrvatsko krilo pomagalo je ocu u obiteljskom poslu na farmi koka nesilica, a zbog toga je dobio i nadimak – “Koka”. Otac Ante “posuo se pepelom” i priznao kako je on krivac za odlazak njegova sina u inozemstvo u “zelenoj” dobi zbog poslovnih problema.
– Za moju obitelj bilo je najbolje da Ivan ode u Francusku. Da se u tom trenutku svi maknu od mene i mojih muka. Uvjeti su bili dobri, a s njim su otišli i moja supruga, te kćerka – rekao je Ivanov otac.
Dok je Perišić u mladosti napustio Hrvatsku, jedan se “vatreni”, rođen u inozemstvu, u ranim godinama života ipak vratio u domovinu. Mateo Kovačić rođen je u Linzu 1994., a 2007. prihvatio je Dinamov poziv. Odrastao je u Sesvetskim selima na istoku Zagreba, a osim na travnjaku, dobar dio mladosti proveo je iza oltara, služeći kao ministrant na misama u lokalnoj župi svetog Antuna Padovanskog, u kojoj je upoznao i suprugu Izabel, koja je pjevala u župnom zboru. Hrvatskom veznjaku karijera je zamalo stala već s 15 godina. Zaradio je težak lom noge, četiri mjeseca nije hodao, a neki su se pribojavali i kraja karijere.
– Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo, jedino što sam imao taj lom noge, koji mi je, moram reći, dobro došao, jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro – komentirao je tako Kovačić nezgodu iz mladosti.
Legendarni novinar Tomislav Židak pisao je kako je Kovačić s 13 godina već igrao zrelo kao Maradona, a sa 16 godina i četiri mjeseca, postigao je prvi profesionalni pogodak u Dinamovu dresu.
Još jedan od onih koji je rodno mjesto pronašao u Austriji, jedan je od samozatajnih reprezentativaca – Luka Sučić. Iako na Mundijalu još nije dobio niti minute, mnogi ga smatraju jednim od nasljednika “najboljeg veznog reda na svijetu”. Igrač Salzburga imao je mogućnost igranja za Austriju i BiH, ali, kako je rekao, za njega je uvijek postojala samo jedna opcija. Roditelji Željko i Branislava, Bugojno u Bosni morali su napustiti zbog rata, ali i Sučić se, kao i ostali reprezentativci, ipak vratio Hrvatskoj.
Sličnu situaciju kao Kovačić, doduše ne s ozljedom, nego s bolešću, u mladosti je proživljavao Mario Pašalić. Dalićev “univerzalac” za brojne pozicije, u jesen 2012. sudario se s opasnim suparnikom. S nepunih 18 godina, tadašnji Hajdukov junior ležao je u bolnici zbog trovanja krvi bakterijom streptokok. Trčanje mu je bilo strogo zabranjeno, a o nogometu da ni ne govorimo, šest mjeseci bio je izvan travnjaka.
– Bakterija se širila, ali sreća je što nije zahvatila srce i ostale organe, tako da je na kraju sve dobro prošlo. Bilo je svakakvih prognoza, pogotovo crnih, da neću nastaviti karijeru, kako je bakterija opasna za život… – ispričao je Pašalić, koji je rođen u njemačkom Mainzu, ali nogometnu karijeru počeo je u Kaštel Gomilici.
Blizu završetka karijere u ranoj dobi bio je i Domagoj Vida. Neizostavni član obrane iz Rusije 2018., a danas u ulozi motivatora s klupe, nakon dolaska u Osijek s 14 godina, bio je blizu kraja. Njegov otac Rudika prisjetio se tih dana u kojima je njegovu sinu teško padala prilagodba na novu sredinu. Nerijetko se događalo da ga otac odveze u Osijek, a mladi Domagoj ubrzo bi pobjegao kući u Donji Miholjac. Prilagodba je trajala dvije godine, ali uspio je preskočiti sve izazove.
Kao i Pašalić, rodno mjesto u Njemačkoj, točnije u Münchenu, pronašao je i Josip Stanišić, 22-godišnji bek Bayerna, čije vrijeme tek dolazi. Roditelji su mu porijeklom iz Brodsko-posavske županije, a kako bi navukao kockasti dres, Josip je odbio poziv Njemačke. Njegov djed Milan otkrio je kako su gledali utakmice u klubu Croatia München, gdje se vjerojatno i rodila njegova ljubav prema “vatrenima”.
Iako zbog tog poziva Njemačke nije bilo velike drame u Hrvatskoj, u svibnju 2021., nacija je bila na nogama. Borna Sosa, rođeni Zagrepčanin, koji je prošao sve omladinske kategorije Dinama, bio je na pragu odlaska u njemačku izabranu vrstu. Situacija se zakomplicirala, Borna je dobivao niz ružnih komentara, a na kraju sve je ispalo najsretnije za njega, ali i za nas – zaigrao je za Hrvatsku. Roditelji su mu porijeklom iz Posušja u Hercegovini, a u mladosti bio je nadaren za fiziku i matematiku. Posebno je zanimljivo da je ispite iz tih predmeta pisao – stojeći. Još zanimljivije, ispite iz matematike pisao je lijevom rukom, a sve ostale desnom rukom. Još jedan igrač s hercegovačkim porijeklom je i Josip Šutalo, koji je rođen u Čapljini, a odrastao je u Metkoviću, ali o Dalićevoj alternativi na poziciji stopera malo se zna.
Zbog bolesti, Sosu je u utakmici protiv Japana zamijenio još jedan lijevi bek s bosansko-hercegovačkim porijeklom. Borna Barišić, bio je na širem popisu za Mundijal prije četiri godine, međutim, u konačnici nije bio među odabranim putnicima, a roditelji su mu porijeklom iz Tomislavgrada.
Sosa je u rujnu, u pobjedi 2-1 protiv Danske, postigao prvijenac za Hrvatsku, a drugi pogodak djelo je Lovre Majera. Nakon te utakmice, javnost je razgalila fotografija upravo te dvojice sićušnih mladića u dresu Dinama. Majer je, kao i Sosa, odrastao u Zagrebu, a još je jedna njegova fotografija dokaz kako život piše najljepše priče. Bilo je to u svibnju 2008., na Maksimiru su igrali Dinamo i Hajduk, a tada 10-godišnji Majer na teren je izašao u pratnji Luke Modrića, kojega je u više navrata nazvao svojim idolom, a mnogi ga smatraju Modrićevim nasljednikom u reprezentaciji, s kojim sada i dijeli teren.
Majer je odrastao u centru glavnog grada, baš kao i Andrej Kramarić, “vatrena” špica iz Šubićeve ulice. I dan-danas smatra se najubojitijim napadačem Dinamova omladinskog pogona, u Maksimiru tvrde da je zabio više od 450 pogodaka. Dokazao je kako se bez problema mogu uskladiti školske i nogometne obaveze, završivši jednu od najkvalitetnijih srednjih škola u Hrvatskoj – zagrebački MIOC. Obožavao je matematiku i logiku, školu je završio kao odlikaš, a onda upisao Ekonomski fakultet, međutim, nogometni poziv bio je jači.
Ipak, Kramarić nije jedini topnik Hrvatske na katarskom Mundijalu kojemu su hobi bile brojke i jednadžbe. Dugo ćemo prepričavati ono što je Bruno Petković izveo u 117. minuti protiv Brazila. Proračunato je pričekao na vrhu 16-erca, a u mladosti tako je računao i na natjecanjima iz matematike. Rodni Metković s 12 godina zamijenio je Zagrebom, otišavši u Dinamo, a u osnovnoj školi bio je izvrstan matematičar. U petom razredu, na regionalnom natjecanju Dalmacije, bio je četvrti u konačnom redoslijedu, prije toga bio je najbolji u svojoj školi, gradu i županiji. Petković je nakon dolaska u Zagreb cimera pronašao u jednom od bivših, ali i omiljenih “vatrenih”, Šimi Vrsaljku.
Kada se spominje, sada već, epski pogodak Petkovića, mora se spomenuti i onaj koji mu je servirao loptu “na pladnju”. Mislav Oršić na terenu u Kataru proveo je ukupno 28 minuta, a može se pohvaliti učinkom od dvije asistencije i pogotkom s bijele točke protiv Brazila.
– Ja sam skroman dečko iz zapadnog dijela Zagreba – govorio je popularni Orša.
Nogomet je prvi put okusio u klubu Trešnjevka, u kojem su mu rekli da je premali, ali pronašao je svoj put do zvijezda. Dobar komad djetinjstva proveo je na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona, odakle se divio Modrićevim potezima, a junak upravo te tribine Oršić je postao proteklih godina.
Spominjemo li “skromnost”, mora se spomenuti i najbolji stoper na svijetu. Joško Gvardiol odrastao je na zagrebačkim Srednjacima, a mladost je provodio i u ribarnici na Dolcu, u kojoj je pomagao ocu u obiteljskom poslu. Otac Tihomir vozio bi ga na treninge preko tjedna, a mali Joško vikendom bi pomagao s ribama. Ljeta je provodio kod bake i djeda u dalmatinskom Novigradu, a najbolji dokaz o njegovoj skromnosti može se pronaći u priči o njegovom prvom profesionalnom pogotku za Dinamo. Riješio je utakmicu protiv zaprešićkog Intera, a onda, kao 17-godišnjak, dok su njegovi klupski kolege sjedali u “bijesne” mašine, on je sjeo na tramvaj i uputio se kući.
Dok su Petković i Sosa sa smiješkom prihvaćali školske izazove, otac Marcela Brozovića svog je sina ispisao iz škole i u potpunosti ga usmjerio u nogomet.
– Ne brinite, ja ću biti nogometaš – govorio je popularni Broz, i bio je u pravu.
Otac ga je u ranoj dobi odveo na trening u Udarnik u Velikoj Gorici, u blizini mjesta u kojem je odrastao. Međutim, tamo su ga odbili, ali zbog posve drugih razloga. Bio je predobar, pa su rekli da ga nema smisla držati na toj razini. Nastupao je zatim za Hrvatski dragovoljac, a kada ne bi imao dovoljnu minutažu, otac ga je vodio na “seoske lige” da se može razvijati kao nogometaš. Osim sjajnih partija u sredini nogometnog terena, Brozović sjajno igra i pikado, kojim bi se, prema njegovim riječima, mogao baviti nakon što objesi kopačke o klin.
Iako, barem koliko se zna, nije tako dobar u još jednom sportu izuzev nogometa, Nikola Vlašić odrastao je u sjeni sestre Blanke, legendarne hrvatske skakačice u vis. Brat i sestra za uspjeh, dobrim dijelom, mogu zahvaliti ocu Jošku, koji je jedan od najzaslužnijih za kreaciju dvoje vrhunskih sportaša, a Nikola je oduševljavao već u najranijoj dobi.
– S godinu dana vidjelo se da je Niksi motoričko čudovište. Bio je nabijen i čvrst. S tri godine već je skakao s visine od dva metra. Svaki motorički zadatak, koji bih mu zadao, oduševljeno bi izvodio. Bio je ljuti natjecatelj i poraz nije bio u njegovu spoznajnom repertoaru – govorio je Joško Vlašić.
Nikola je postao najveći Hajdukov transfer u povijesti, otišavši u Everton za gotovo 11 milijuna eura, a s druge strane, Josip Juranović Poljud je napustio za “mizernih” 400 tisuća eura. Desni bek Hrvatske u Kataru, afirmirao se u Hajduku, odakle je počeo njegov nogometni uspon. Odrastao je u zagrebačkoj Dubravi, za koju je nastupao u Trećoj ligi sve do 2015., a teren mu je bio na pet minuta od stana. Pobijedio je 2014. u natjecanju “Nike chance” na razini Hrvatske, projekt je to kojim se biraju najbolji mladi nogometaši svijeta. Nagradu, kao i svoj dres, uručio mu je Mario Mandžukić. U prošlosti je pomagao prijatelju u kafiću radeći kao konobar.
Kada se govori o hajdukovcima, nezaobilazna tema je i Marko Livaja. Nogomet je počeo igrati s četiri godine u Kaštelu iz Gomilice, Već sa 17 godina bijeli dres zamijenio je onim milanskog Intera, međutim, u talijanskom gigantu prilike je dobivao na kapaljku. Dvije godine ranije od Livaje, u 15. godini, u isti klub otišao je i rezervni vratar reprezentacije Ivica Ivušić. Proveo je u “nerazzurrima” šest godina, ali niti on se nije uspio nametnuti.
Prvi hrvatski čuvar mreže, novopečena je zvijezda reprezentacije. Dominik Livaković, rođeni Zadranin, stiže iz obrazovane obitelji, djed mu je bio liječnik, a baka profesorica engleskog, dok je njegov otac Zdravko inženjer građevine i bivši državni tajnik za infrastrukturu u Ministarstvu prometa. Jedan dio djetinjstva proveo je s bivšim reprezentativcem Šimom Vrsaljkom. Livaković je u intervjuu za Jutarnji list prije dvije godine otkrio kako se s Vrsaljkom družio jer su njihove zgrade imale zajedničko igralište na kojem se počela rađati njihova ljubav prema nogometnoj lopti, iako je Livaković u djetinjstvu trenirao i košarku. Jednom prilikom izjavio je kako se prije utakmice voli pomoliti pokojnim djedovima za snagu.
Snagu u molitvi pronalazi i drugi hrvatski vratar Ivo Grbić. Otkrio je da svakodnevno nastoji moliti krunicu, a otac mu je porijeklom s Pelješca.
Jedan od onih koji u vjeri pronalazi poseban izvor energije je i Ante Budimir. Napadač Hrvatske izjavio je kako uvijek nastoji otići na misu nedjeljom, čak i kada njegova momčad igra u gostima. Rođen je u Zenici, ali zbog ratnih okolnosti završio je u Velikoj Gorici, gdje je i odrastao, a sličnu priču imala je i njegova supruga Monika, koja je izbjegla iz Vukovara. Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, a on je s nogometom započeo 1998., ne treba posebno isticati odakle je dobio inspiraciju te godine.
Teško djetinjstvo prošao je i Martin Erlić. U mladosti, njegova je obitelj u mjestu Tinj kod Zadra ušteđevinu koristila za obnovu kuće koja je nastradala u bombardiranju.
– Kada sam imao osam godina, otac mi nije imao ni 50 centi za užinu. Nakon teškog rata, sav novac morao je uložiti u renoviranje kuće – rekao je Erlić za klupsku stranicu bivšeg kluba Spezije.
Kristijan Jakić prve je nogometne korake napravio u Mračaju iz Runovića, u kojem je počeo trenirati sa sedam godina, a prvi trener bio mu je otac Ivica. Dres malog kluba u blizini Imotskog nosila su i dva bivša kapetana Jugoslavije – Ivan Buljan i Ivan Gudelj – ali i bivši kapetan hrvatske reprezentacije Zvonimir Boban.
