Iza Lane Ujević Telenta nekoliko je burnih mjeseci. Početkom godine, ova mlada glumica imala je epizodnu ulogu u američkoj seriji koja se snimala u Beogradu. Zatim se priključila ekipi druge sezone sjajnog “Dnevnika velikog Perice” redatelja Vinka Brešana. Dan nakon što je završila to snimanje, počela je raditi na seriji “U dobru i zlu”, novom projektu Nove TV.
Niz se nastavlja, jer će na jesen biti u predstavi koju će Rene Medvešek raditi u HNK u Zagrebu.
Nakrcani raspored ovoj 28-godišnjakinji (iako izgleda kao da joj je barem deset godina manje) profinjene klasične ljepote i topla glasa, savršeno odgovara. To je, uostalom i bio san i želja, da nakon diplome iskoristi sve što je naučila i za što se trudila, da može raditi svoj posao.
Lana nije nepoznata ni televizijskoj, filmskoj ni kazališnoj publici. Još 2016. godine imala je ulogu u seriji Nove TV “Zlatni dvori”, a iste godine glumila je i u dugometražnom filmu Arsena Ostojića “F20”. Nastupila je u predstavama “Njemački za početnike” u režiji Ivana Ožegovića, te bila glumica/pjevačica u operi “Životinjska farma” u režiji Krešimira Dolenčića.
Također je 2022. glumila u deset epizoda serije “Urgentni centar” u Srbiji, te u predstavi “Gard”, kazališta ITD u režiji Dražena Krešića. Godinu kasnije imala je ulogu u kratkometražnom filmu Antonete Alamat Kusijanović “Stane” koji je bio uvršten u paralelni program venecijanske Mostre. Uz to je 2023. snimila i svoju prvu radio-dramu na HRT-u, s Draženom Krešićem.
U njezinoj glumačkoj biografiji važno mjesto zauzima i (prva) glavna uloga u predstavi “Astronaut Wittgenstein” u režiji Nataše Rajković koja je igrala na Wiener Festwochen.
– To je bio moj prvi profesionalni kazališni angažman. Provela sam pet tjedana u Beču i mogu reći da je rad na ovoj predstavi bila jedna od najljepših stvari koje sam doživjela. – kaže Lana.
Predstava je posebna i po činjenici da je rađena na njemačkom jeziku, a mladoj glumici on je poput materinjeg jezika – Lana je, naime, rođena u Baden-Badenu u Njemačkoj gdje je i provela prvih 10 i pol godina života.
– Prije toga sam imala dugu pauzu s njemačkim, skoro šest godina. Zato sam se čim sam stigla u Beč trudila što više komunicirati s kolegama na njemačkom jeziku. U roku od desetak dana bilo je kao da ga nikad nisam prestala koristiti. – dodaje.
U toj je predstavi mnogo toga bilo novo i neobično za nju, od golemog prostora uz Dunav, s ljudima koji prolaze šetnicom uz rijeku, zastaju i ponekad se, namjerno ili slučajno, uključe u predstavu, na otvorenom, uz obitelj labudova koja nije bila luda za glumcima…
– Imam osjećaj da sam puno naučila o glumačkoj kontroli u tih nekoliko tjedana. Nikada ovako glasno nisam morala govoriti i nikada prije nisam bila povezanija s mislima i ljudima kojima ih upućujem. Nikada prije nisam pamtila ljude iz publike i sretala ih kasnije po gradu i pričala s njima o predstavi, nikada mi prije labud nije predstavljao prijetnju u mizanscenu, nikada me prije dijete nije nasmijavalo tijekom monologa i nikada prije nisam bila ovako prisutna na sceni – prisjeća se Lana i priznaje da bi o toj predstavi mogla pričati dugo, dugo, ali i o glumi općenito, o svojem procesu gradnje lika, načinu rada, strasti prema svojem pozivu.
A pritom nije jedna od onih glumica koje su od malena znale da žele biti glumice.
– Do svoje šeste godine bila sam jedino dijete. Tada sam dobila prvu seku, a drugu s 10. Dakle, prije toga sam nalazila načine da se igram sama, kako da samu sebe zabavim. Najčešće su to bile Barbike. Izmišljala sam neke njihove priče, dijaloge i bavila se vrlo ozbiljno međuljudskim odnosima svojih Barbika. Ali nisam nikad to povezivala s glumom. Obožavala sam crtiće i filmove i sama sam si radila kostime i oponašala pred ogledalom neke scene. No, imam osjećaj da i to radi dosta djece. – objašnjava svoj put kroz smijeh – Sve do prve, druge godine srednje škole uopće nisam bila svjesna da možeš studirati glumu. U tolikoj mjeri nisam imala doticaja s “umjetničkim svijetom”. Moja mama je jako talentirana za glazbu, vjerojatno i glumu, cijela njezina obitelj ima taj neki zabavljački talent, a tatina obitelj isto ima umjetničkih sklonosti. I djed s tatine strane je svirao više instrumenata, pisao poeziju, a moj tata je oduvijek bio odličan “storyteller”.
Od djetinjstva je, doduše, voljela glazbu i mislila da će se njome baviti. S 11 godina dobila je klavir, no nije išla u muzičku školu.
– Samouka sam. Jako sam voljela provoditi vrijeme sama za klavirom. Neke dane bih provodila satima uz tipke, slušajući skladbe koje su mi se dojmile i pokušavajući ih nekako skinuti kako bih se onda kasnije mogla baviti vlastitom interpretacijom istih. Note sam tek kasnije učila čitati ali ih nikad nažalost nisam savladala dovoljno dobro da bih se bavila klavirom na profesionalnoj razini. Glazba je uvijek bila veliki dio mog života. Naučila sam baratati i nekim osnovama gitare a i pjevam cijeli život. Ali kao mlađa nikad nisam vjerovala u to da bih se mogla profeionalno baviti glazbom, više sam maštalo o tome. I dan danas pjevam i sviram, al zasada je to nešto u čemu uživam za sebe. Redovito besramno doma palim youtube i pjevam karaoke. Srećom se susjedi još nisu pobunili. Hvala im na tome! – kaže Lana.
U trećem razredu srednje škole, u zaprešićkoj srednjoj školi Ban J. Jelačić krenula je na dramsku grupu. Bila je stidljiva, tiha, nije htjela glumiti.
– Znam da se sad ne bi reklo ali doista sam bila takva – prisjeća se kroz smijeh – Bila sam iza scene, tonac, nosila stvari i radila sve što treba. Tek u 4. srednje, kada su bivši četvrtaši završili srednju školu i više nije bilo baš članova dramske sam se odvažila i sa kolegom iz razreda napisala scenarij i s njim prvi put glumila. Išli smo na Lidrano i bilo mi je super. Onda sam došla doma i s idejom studiranja glume, a moji su pitali: “Jesi ti normalna?”. I rekla sam si: “O.K., onda neću” jer sam ionako sumnjala da ću uspjeti upasti na Akademiju. Upisala sam germanistiku i portugalski jezik na Filozofskom fakultetu i išlo mi je relativno dobro. Volim jezike, meni je to bilo divno, učiti novi jezik i produbljivati znanje njemačkog. A i uvijek me nekako mučilo pitanje zašto uopće postoje različiti jezici, kako kultura utječe na jezik i obrnuto i kako se jezici mijenjaju kroz vrijeme. Istraživanje etimologije mi je postao hobi.
Ipak, nedostajala joj je gluma, pa je na drugoj godini fakulteta upisala dramsku radionicu u Studiju Kubus, pod vodstvom Simone Dimitrov Palatinuš. Osjećala je da joj to treba. Tamo je prvi put čula za glumačke tehnike, za Strasberga, Čehova…
– Shvatila sam koliko tu zapravo ima igre. To mi je jako falilo u životu, jer sam uvijek u sebi bila mala divljakuša ali to nisam puštala van. Dramska je bila super da mogu tu energiju ispoljiti na kreativan način, a sada sam to dobila u radionici. Bila sam tri-četiri mjeseca na radionici kada je Nova TV radila audiciju za svoju bazu glumaca i statista odlučila sam se javiti, pa što bude bit će – govori Lana koja je tako dobila ulogu u “Zlatnim dvorima”. Otprilike u isto vrijeme dobila je i ulogu u filmu “F20”. Točnije, prvo njezino snimanje bilo je baš za taj film.
– Bilo mi je prestrašno! – prisjeća se – Još od vremena u dramskoj grupi sam bila svjesna toga da je gluma nešto puno dublje nego što sam ja mislila. Imala sam talent reći rečenicu prirodno, ali to je samo prvi korak. Silno sam htjela učiti.
Tada je odlučila upisati Akademiju.
– Nisam se ničem nadala, ali ušla sam od prve. Kada me pitaju govorim mladim ljudima koji se žele upisati da ne znam zašto sam ja upala, ni zašto mi je to uspjelo od prve. Ne znam. Znam da sam bila uvjerena kako nemam šanse ući i nisam se previše opterećivala pogreškama. Znala sam što mogu, što ne mogu i odlučila probati – tumači i dodaje kako se pred kraj prve godine zamalo ispisala.
– Za mene kao osobu koja je tamo došla očekujući ekstremnu zabavu i učenje bio je veliki šok čuti da mi je katastrofalna dikcija, da sam pretiha, zatvorena, da ne znam hodati, govoriti, ništa… Bilo je to gaženje ega. Pitala sam se što mi to treba, osjećala sam se netalentiranom, ružnom i glupom. – otkriva mlada glumica – Drago mi je da nisam odustala nego se suočavala sa vlastitim strahovima, nesigurnostima i egom. Tek negdje na četvrtoj godini su mi počele sjedati neke stvari, vraćalo mi se samopouzdanje koje sam imala na prijamnom. Tada sam ga imala jer nisam znala ništa, a do četvrte godine sam dobila dovoljno alata koje sam počela koristiti u radu i ponovo sam počela uživati u glumi i slobodi.
Sretna je, naravno, što ima puno prilika raditi i graditi svoj portfolio i sve što radi na svoj je način privlačno. Plus, ostvaruju joj se i neke želje.
– Gledala sam prvu sezonu “Dnevnika velikog Perice”, bila sam na trećoj godini akademije i razmišljala kako je to nešto što bih željela raditi. Zato mi je i sama činjenica da sam dobila poziv na audiciju donijela veselje, a onda sam dobila i ulogu. I mogla sam i pjevati… – smije se Lana. Prepričava kako je morala nositi periku, a ta vrsta boli koju je izazivala perika “bila je jedno novo iskustvo.”
Osim što je imala burne mjesece na poslovnom planu, ova godina donijela je važne događaje i u privatnom životu. Naime, u lipnju su se Lana i njezin partner Tin Telenta vjenčali nakon sedam godina veze. No, medenog mjeseca nije bilo.
– Snimala sam u petak “Pericu”, u subotu se udala. I bilo je prekrasno. Nije to bilo nikakvo prilagođavanje mojoj karijeri. Davno smo se navikli na sve. Tin toliko zna o mojem poslu da je to čudo jedno. Sve je prošao sa mnom, svaku dramu, nesigurnost, brigu, snimao skoro svaku video za audicije – hvali supruga. – Postao je vrstan kritičar, uz obaveznu rečenicu “ja kao laik”. Skupa smo sedam godina, bilo je uspona i padova, možemo se posvađati ali smo oboje uvijek spremni tražiti rješenja. Nikad se nismo prestali truditi a sad smo si to i službeno obećali. Uvijek je bio moje sigurno mjesto i najveća podrška. Uvijek mi je davao slobodu, vjerovao u moje poslovne odluke i imao povjerenja u mene. I isto tako ja vjerujem u njega i njegov put. A i puno se smijemo kad smo skupa.
Lana ističe kako joj je obitelj iznimno bitna, da joj je jako bitno držati oko sebe te svoje drage, važne ljude.
Njezini su se roditelji, Neven i Suzana upoznali u Njemačkoj, gdje joj je mama i rođena.
– Tatini su iz Imotskog, mamini iz Drniša, a njih su se dvoje upoznali na jednoj hrvatskoj svadbi u Njemačkoj. Vratili smo se u Hrvatsku, u Zaprešić kada sam ja imala 10 i pol godina, najmlađa seka Matea koja je nedavno proslavila 18. rođendan bila je tada stara dva tjedna. Ona će vjerojatno upisati nešto vezano uz biologiju ili kemiju, srednja sestra Tina (22) studira ekonomiju i već radi u struci. Jako smo različite, ali smo jako čvrsto povezani, cijela obitelj – objašnjava Lana i dodaje kako su roditelji, nakon početnog skepticizma oko glume, bili velika podrška.
– Razumljivo je da su bili u velikom strahu, jer za ovaj posao nema garancije, nema ni velike nade da ćeš uspjeti. Brinuli su, ali i bili uz mene, za sve moje drame, kao i moj suprug. Kada sam diplomirala tata me pitao što ću sada raditi, jer u tom trenutku nisam imala ništa. Već sam počela tražiti drugi posao. No, onda je krenulo i tako sam ni od čega u pola godine došla do toga da nemam vremena ni za što, ma za doći doma. – objašnjava pa dodaje – Presretna sam što imam priliku raditi. Volim svoj posao, želim ga raditi dugo, želim se jednoga dana možda i baviti dramskom pedagogijom, pisati, raditi s djecom. Mnogo toga vrti mi se po glavi.
A ovo u ovo burno radno ljeto, Lana i suprug Tin, ipak će uspjeti uključiti i dva tjedna odmora. Dio će provesti na njegovoj rodnoj Korčuli, a dio na medenom mjesecu, maloj turi po europskim gradovima.
