Zveket igračaka, hihoti visokih tonova, a tamo negdje u dvorištu dječjeg vrtića na Srednjacima stajala je lopta. Zaigrani klinci trče, naguravaju se i dovikuju: Dodaj meni! Oni su vrtićarci iz skupine Tratinčica, i kao i svi drugi dječaci nastoje ukrotiti loptu, baš poput milijuna diljem svijeta.
Uspjeti u životu s loptom u nogama? Gotovo nemoguće. Postati (po)najbolji na planetu u tom umijeću? Prag znanstvene-fantastike. Ipak, jedan je član te vrtićke grupe, a danas 20-godišnjak, ušao u potpunu simbiozu s loptom. Maskirani superheroj, ministar obrane ili u prijevodu – čovjek od gotovo 100 milijuna eura.
Iznos za koji se bez problema može kupiti borbeni avion Rafale u koji je investirala hrvatska Vlada, ali, mi bismo radije investirali u sigurniju alternativu za obranu. Najmoderniji je to prototip obrambenog sustava, čije je oklope najsvježije na svojoj koži osjetila otupljena belgijska napadačka oštrica, on je – Joško Gvardiol.
– Kako se ne bih sjećao koja smo vrtićka grupa bili? Pa “Tratinčice”! Išli smo i u istu osnovnu školu, tu smo s istog kvarta. Naravno, čuli smo se i prije i nakon utakmice protiv Belgije, kao i uvijek, ali kaže da još nije svjestan što je bilo i kako se to sve odigralo – priča nam Matej Cipar, Gvardiolov kolega iz vrtićke grupe i njegov prijatelj koji sada studira u Varaždinu.
Za početak priče o životnom usponu novopečenog hrvatskog “ministra obrane”, potrebno je bilo prošetati pored spomenika Kumici Barici na zagrebačkom Dolcu i zakoračiti u obližnju ribarnicu na kojoj je Joško proveo dobar komad djetinjstva. Otac Tihomir u desnom kutu pored ulaza njeguje obiteljski posao, a nova faca “vatrenih” bila je učestali gost kod ribarskog društva. U meku morskih plodova i delicija ušetali smo u “prime-timeu”: petak, a Grički top upravo je označio polovicu dana.
– Prijatelj sam s njegovim ocem Tihomirom, poznamo se 20 godina. Joško je dolazio ovdje, pomagao je i prodavao. Dok je bio manji, vozili smo ga na kolicima (smijeh) – govori nam Nihad Dizdarević u ribarnici.
Slušajući našu priču, ubrzo se nadovezala i jedna od prodavačica.
– Bio je nedavno tu, u travnju ili svibnju. Došao je posjetiti tatu i malo obići Dolac, popričati s nama, podijeliti autograme – rekla je Marija Mužinić.
Odlazak na Dolac bio je i svojevrsna zahvala ocu, koji je podržavao njegov nogometni put i uvelike mu olakšavao proboj do zvijezda.
– Češće je išao na Dolac dok je bio u osnovnoj školi. Otac ga je vozio na treninge tijekom tjedna, a on bi, kao zahvalu i oblik iskupljenja, vikendom pomagao na Dolcu – otkrio nam je njegov prijatelj Matej.
Dok smo, uz opojan miris, prolazili kraj mora kašeta srdela, brancina, grdobina i ostalih čudesa iz vodenog svijeta i tražili sugovornike o novom miljeniku pristaša “vatrenih”, ispred jednog štanda bio je najveći red. Kad god bismo vrijednog prodavača pokušali uloviti na miru, za treptaj oka već bi se stvorilo barem pet kupaca. Dok su Zagrepčanima sve više rasle zazubice dok su se zagledali u ulov za ručak, rijetki su znali da im ribu prodaje bliski rođak najtraženijeg mladića u svijetu nogometa.
– Idem na more, i večeras i sutra. Ne idem u Katar, netko treba i raditi (smijeh). Dolazio je ovdje, čak i nedavno, opere malo kašete, popriča s ljudima – komentira Krešo Ivčić, čovjek koji s Joškovim ocem njeguje obiteljski posao prodaje ribe.
Sada već pomalo izlizana priča o Joškovu prvijencu za Dinamo protiv zaprešićkog Intera u studenom 2019., nakon kojeg je otišao kući na Srednjake linijom zagrebačkog tramvaja, ipak je ponajbolji dokaz njegove skromnosti. Iako sada u “džep” sprema najbolje svjetske napadače u Bundesligi i na Svjetskom prvenstvu, zarađujući pritom višeznamenkaste novčane iznose u eurima, kod svih sugovornika naišli smo na isti odgovor – nije se niti malo promijenio. Nešto svježiji dokaz njegove prizemljenosti i skromnosti, pronašli smo na Dolcu.
– Otac mu je ljudina. Mali je odgojen isto tako, a onda i mora biti uspješan. Jednostavno, to su geni – kaže nam Zoran Karamatić s jednog od štandova.
U desnom kutu, odmah kraj ulaza u ribarnicu, gdje je lociran štand na kojem se tesao dragocjeni hrvatski stoper, dugačak red i dalje ne jenjava. Je li u pitanju kvalitetna riba, karakteristike prodavača ili činjenica da je riječ o djeliću života “hrvatskog bedema”, otkrila nam je jedna od zadovoljnih mušterija, koja je uz smijeh komentirala što bi ipak moglo natjerati Joška na promjenu u ponašanju.
– Dolazim kod Krešimira i Tihomira (Joškova oca) već 40 godina. Otac je vrlo skroman, veliki čovjek, kao i mali, vidi se da je i on čovjek iz naroda. Nije se promijenio, ali nedavno je izjavio da nema djevojku, pa možda ga neka od njih promijeni, ali sumnjam, ipak je tu dalmatinska nit – rekao nam je Milan Potkovnjak, čekajući u redu za ribu.
Kao što se veći dio Hrvatske dijeli na “modru” i “bilu” stranu, tako je i u samom domu Gvardiolovih. Dok je Joško omiljeni klub, odskočnu dasku za milijunski transfer, kao i kompletnu omladinsku školu i prve profesionalne korake pronašao u Dinamu, nedavno je otkrio da je otac – Hajdukov navijač. Ipak, rekao je da nikad nije bilo podbadanja, a jasno, dok je sin nosio dres modrih, dobivao je i bezuvjetnu podršku. Ljubav oca prema splitskom klubu jasnija je ako se zna da je obitelj Gvardiol podrijetlom iz dalmatinskog Novigrada. Dok Joško živi na relaciji Leipzig – Zagreb, slobodno vrijeme voli provoditi upravo u tom gradiću na obali Novigradskog mora. A ondje žive, vjerojatno najponosniji baka i djed. Popričali smo s Joškovom bakom Milkom, koja je ponosna na unuka.
– Naravno, zvao nas je nakon utakmice, jako je sretan, kaže: ‘Ma ja još mislim da je sve ovo šala‘. Dok je bio manji, često je dolazio u Novigrad, a sada zbog obaveza ne može baš toliko. Prošle godine na Božić je bio kod nas, rekao je da bi volio doći i ove godine ako uspije, govorio je: ‘Baba, dolazim kad se vratim iz Katara‘ – kaže baka Milka.
Robusni branič ipak nije satkan samo od vode. Nismo mogli odoljeti upitu što ključna obrambena karika Dalićeve momčadi voli od “bakine kuhinje”, jer ipak, znamo svi kakve su bake, i kad niste gladni – jesti se mora.
– Nije izbirljiv, zadovoljan je sa svim, takav je bio i kao dijete. Voli šug od pomidora, dalmatinsku spizu, palačinke, riblju juhu, ribu na lešo, srdelice… A ubacio se i dida Zvonko iz pozadine: ‘Voli i dagnje‘ – zaključili su Gvardiolovi na novigradskoj adresi.
Povratak na zagrebački asfalt vodio nas je na drugu važnu lokaciju u njegovu životu. U Ulici braće Domany na Srednjacima smjestila su se četiri upečatljiva nebodera, a samo jedan od njih ističe se narančastim elementima. Ujedno, ističe se i zbog činjenice da je u njemu odrastao maskirani superheroj u kockastom dresu.
– Eh, prije je to bilo puno lakše uskladiti dok smo obojica bili u kvartu. Naravno, sva su djeca i u našem kvartu igrala nogomet, a kad bismo došli na školsko igralište, odmah bi se vidjelo da je on nešto drugo. Bili smo i mi nešto (smijeh), ali kad bi on imao loptu, uvijek je znao što napraviti – rekao nam je njegov prijatelj Matej.
Iako je njegovo razdoblje u Maksimirskoj 128, a sada i u dresu “crvenih bikova” u njemačkom Leipzigu, odavno opjevano, malo tko zna odakle je Joško stigao u Dinamo. Prve nogometne korake napravio je u zelenom dresu nogometnog kluba Trešnjevka.
– Došao je kod nas s pet i pol godina. Igrao je špicu, nekad i u veznom redu, ali nikad nije igrao stopera. Puno je zabijao, bio je iznimno talentiran. Tata ga je vozio na treninge, a znao je i mimo treninga dolaziti napucavati loptu i vježbati, visio je tu po cijele dane. Kad je nastupio lockdown i korona, pitao je može li doći trenirati na naše terene. Čuli smo se kratko nakon utakmice protiv Belgije i naravno, nadamo se potpisanom dresu, javio se, rekao da će to riješiti. Između osme i devete godine stigao je poziv iz Dinama – komentirao je Nenad Mašina, dopredsjednik Trešnjevke i jedan od rijetkih djelatnika koji je i dalje u klubu, još otkad je Gvardiol nosio zeleni dres.
Hodajući oko nebodera u kojemu je nogometaš proveo mladost, naišli smo na stanare iz istog ulaza koji su, unatoč želji da ostanu anonimni, imali samo lijepe riječi o donedavnom susjedu.
– Živio je tu, na petom katu. Znam ga odmalena, uvijek je pozdravljao, zaista rijetko drag dečko. Sretao sam njegovu obitelj u šetnji sa psom, a neizmjerno nam je drago što je tako uspio – komentirao je jedan od susjeda.
Ponovno smo na same hvalospjeve naišli i u trgovini u podnožju nebodera od prodavačica Matije i Snježane.
– Cijela obitelj je dolazila k nama. Svi ih znaju, jednostavni su to ljudi, a njega novac nije ponio. Nedavno je bio na kvartu, svratio je pozdraviti.
U lokalnom kafiću u susjednom neboderu naišli smo na konobaricu Mariju koja nam je otkrila da je to omiljeno okupljalište njegova društva, dok on sam malo rjeđe navraća zbog obaveza.
– Njegovo društvo stalno visi ovdje, gledaju utakmice. On je normalan dečko, a kad je došao prošle godine, sjatilo se pola kvarta – kaže nam Marija.
Posjetivši kućni prag, omiljenu ribarnicu i prvi klub, neizostavna točka u našem istraživanju Joškova života bila je i obližnja škola. Obaveze na terenu ispunjava ocjenom odličan, a je li takav bio u đačkim klupama Osnovne škole Josipa Račića u Srednjacima, otkrili su nam ravnatelj i Joškov bivši razrednik. Prilazeći školi s kamerama, mikrofonima i ostalom opremom, bili smo prava atrakcija za okupljene školarce. Odmah im je bilo jasno koja je tema našeg istraživanja.
– Snimate o Jošku? – upitao nas je jedan od njih.
I sami su svjesni da je školskim hodnicima, kojima oni trčkaraju, prije samo nekoliko godina gazila sada već velika svjetska faca. Školarci su doista bili oduševljeni našim dolaskom i pričom o usponu “njihova” Joška pa je tako jedan dječak u velikoj euforiji, očaran nogometašem, autora ovog teksta na tren zamijenio sa samim Gvardiolom i upitao jednog od starijih: “Je l‘ to on?”.
– Želimo Joška pozvati u školu, djeca ga žele vidjeti. Predavao sam mu povijest od 5. do 8. razreda i nikada nije tražio povlastice iako je već tada puno trenirao. Nikada nije rekao: ‘Oprostite, imao sam utakmicu ili trening‘. Nama stalno dolaze zahtjevi kategoriziranih sportaša, za odgovaranje po dogovoru. Kako je moja učionica uvijek bila zadnja na kraju hodnika, tako sam imao pogled na igralište, odmah se vidjelo da mu to odlično ide – kaže nam ravnatelj Franjo Gudelj.
Kao i na svakom ćošku kvarta, i oni su imali same riječi hvale za, vjerojatno, najpoznatijeg izdanka škole. Da je uvijek bio spreman pomoći bilo kome, još od malih nogu, dokazali su nam pričom i o donaciji, koju Joško nije htio isticati previše.
– Uvijek kad je nekome trebalo pomoći, on je uskakao. Prošle godine stigla nam je poruka u kojoj je pisalo da nam je Joško Gvardiol uplatio godišnju pretplatu na jedan portal za gledanje filmova uklopivih u školski program, koji će biti itekako korisni našim učenicima. Nije nas nazvao i rekao: ‘Evo, ja sam vam to kupio‘, samo je došla obavijest – kaže ravnatelj.
Razrednik Božidar Strmo Gvardiolu je držao tjelesnu i zdravstvenu kulturu, a unatoč obavezama u Dinamu, nije imao problema ni s ocjenama, ni je ikada bio, kao mnoga djeca, malo nestašniji pa svjesno izostajao s nastave kad bi bila provjera znanja.
– Nikada nije bio problematičan, niti je ikada markirao. Bio je odličan, sve je volio i velik je borac. Kako je postajao stariji, znao je češće izostajati zbog nogometa, što je normalno, ali nikada se to nije previše odrazilo na njega – kaže nam njegov bivši razrednik.
Pokušavajući vizualizirati mlađahnog i golobradog Joška u školskoj klupi, upitali smo njegova tadašnjeg profesora povijesti kakav je bio na satu, je li se znojio zbog kamenog doba, Zrinskih i Frankopana ili francuskih prosvjetitelja?
– Sjedio je u srednjem redu, u drugoj klupi, bliže prozoru. Uvijek je strpljivo slušao, komunicirao, ništa mu nije bilo teško. Kad biste mu rekli: ‘Joško, radi ovo, Joško, radi ono‘, drugi bi odmah kukali, ali on ne, on je radio. Odmalena je znao što želi. Bio je dobar na povijesti, bilo je puno nastavnih materijala, a to nije lagano, puno je teksta, treba sjesti i naučiti neke stvari. Čak sam imao i povratnu informaciju da ga to jako zanima. Rijetko kada vidite takvo dijete, da u osnovnoj školi zna što želi. On je već tada znao u kojem smjeru ide njegov život – rekao je profesor povijesti, a danas ravnatelj škole.
Koliko je discipliniran, svjedoče i papiri koje je imao na zidu sobe u zagrebačkom domu. Veliki papir formata A4 na kojemu stoje “upute za spavanje”. Da, dobro ste pročitali. Od izbora kreveta, madraca, što treba raditi i što ne treba raditi prije spavanja, preko posebne prehrane i rekuperacije nakon treninga. Razmisli li se o detaljima s tog popisa, poput “maknuti tepih iz sobe zbog prašine” ili “poželjno imati drveni krevet, a da glava prilikom spavanja nije okrenuta prema sjeveru”, može se vidjeti ekstremna posvećenost uspjehu, a sve jasnije postaje zašto je Joško svjetska klasa. Na velikoj ploči u sobi u sredini je markerom bila zaokružena riječ uspjeh, a oko nje čimbenici koji ga čine poput: disciplina, prehrana, trening, htijenje… u kutu je pisalo da je to “plan A”, a ispod toga kratak natpis – “nema plana B”. Posebno treba izdvojiti da je na vrhu ploče stajala natuknica: “obitelj i prijatelji – oni su broj jedan”.
Pročešljavši prve korake po nogometnim travnjacima, školske izazove i druženja s morskim svijetom, ostalo je ono čega je Joško uvijek imao malo, a kako sada stvari stoje, svakim danom do kraja karijere imat će sve manje – slobodno vrijeme. Nije bilo teško pretpostaviti na čemu bi “muška ekipa” iz škole mogla kratiti dane.
– Dok smo bili klinci, nismo visjeli po kafićima, nego na školskom (igralištu). Igrali smo u osnovnoj često Counter-Strike: GO, a on je ostao u tim pucačkim videoigrama – rekao je prijatelj Matej.
Za kraj, okrenuli smo temu Joškove vrijednosti prema Transfermarktu koji ga trenutačno procjenjuje na “samo” 60 milijuna eura. Da, samo. Potpuno je jasno da će njegov RB Leipzig zaraditi puno veći iznos od njegova transfera, a nije tajna da je njemački klub već odbio nekoliko udvarača za usluge hrvatskog braniča. Najkonkretniji u koketiranju bio je Chelsea, koji je, navodno, na stol stavio ponudu od oko 90 milijuna eura, ali Nijemci su “spustili rampu”.
– Ne pričamo o tim ponudama, ne opterećujemo ga time. Najbolja stvar kod njega mi je to što je ostao isti, ne vidimo nikakve promjene na njemu, koliko god bio poznat – zaključio je Matej.
U konačnici, najbolje ga je jednom rečenicom opisao njegov rođak Krešo s ribarnice na Dolcu: “Ma zašto bi se mijenjao? Nije u šoldima sve”. Ako je Željko Mavrović bio “šaka sa Srednjaka”, onda je Joško “lijeva noga sa Srednjaka”. Ili obje noge? Ili pak glava? Ma, Joško je “cijeli paket”. I da, Joško. Namjerno. Korištenje prvog imena s našim sportašima nije tek puka igra riječi ili izbjegavanje eventualnog “slamanja jezika” kod nezgodnih prezimena. Po imenu se oslovljavaju samo oni posebni. Kako na terenu, tako i izvan njega. Iako mu je tek 20, sve češće ga oslovljavamo samo imenom, a igrama i ponašanjem kuca na vrata statusa u kojem je “crème de la crème” hrvatskog sporta: Luka, Dražen, Goran, Krešo, Zvone, Ivica i Janica… Do ulaska među elitu ipak ima još puno rada, ali sasvim je moguće da bi se mjesto moglo napraviti i za “malog” Joška, “tratinčicu” sa Srednjaka, učenika iz druge klupe srednjeg reda, dječaka s ribarnice na Dolcu.