Početkom 2017. godine u Muzeju Matija Skurjeni u Zaprešiću, Stipan Tadić predstavio je ciklus “Motivi iz okolice”, gvaševe s prizorima iz polururalnih predjela oko Zagreba koje je obišao pješice, s crtaćim blokom. Na ljeto sljedeće godine otišao je na studij u New York, na Sveučilište Columbia. Ni na trenutak nisam pomislio da se Stipan neće snaći u New Yorku. On posjeduje zaista golemu socijalnu inteligenciju i zavidnu radnu energiju i da ga ostavite na Južnome polu, tamo bi ubrzo crtao pingvine i družio se s njima. U siječnju Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Salonu Josip Račić otvara prvu Stipanovu izložbu u Hrvatskoj nakon njegova odlaska u Ameriku, s predgovorom Branka Franceschija, ravnatelja muzeja.
Izloženi radovi prikazuju scene njegova života u New Yorku s istim osjećajem za karakter mjesta s kojim je slikao Sesvetski Kraljevec i Lučko. Kišne noći u Mott Streetu, suton nad New Jerseyjem, plaža Coney Islanda puna šarenih lokala i smeća, prazne ulice u doba zatvaranja zbog koronavirusa, reklame i beton s tragovima guma bicikla, sirovi su isječak života. Autor je svjestan sličnosti ovog ciklusa s “Motivima”: “S obzirom na to da sam sada u Americi, u ovaj trenutak svog stvaralaštva moram uložiti sve svoje snage. Logično je da sam se oslonio na nešto što smatram svojim najboljim ciklusom. Ideje i metode koje sam koristio tamo, sada koristim u New Yorku. To je slično istraživanje trenutka i dokumentiranje života. Zanima me koliko duboko možemo ući u trenutak.”
Te trenutke svoga života ovdje prikazuje patetično i dramatično. Zbog toga što je svjestan patetike kojom pristupa svojim temama, ovi gvaševi imaju u sebi i diskretan humor. Umjetnikova soba, njegov svakodnevni put autobusom ili podzemnom željeznicom, američka socijala u imigrantskim restoranima – sve to čini melankolične scene iz njegova života, obogaćene imaginacijom koja spaja srednjovjekovne drolerije i videoigre. “New York je prilično distopijski grad,” kaže mi, “romantika New Yorka je mračna. Sve je tu jako vizualno prisutno – siromaštvo, bogatstvo, nasilje. Na taj nivo stvarnosti mi iz Hrvatske nismo naviknuli.”
Povlaštena pozicija
Pokušaj predočavanja intenziteta svakodnevnih doživljaja nešto je što karakterizira estetiku Stipana Tadića već dugo: “Slika ima narativni potencijal koji me uvijek zanimao. Poput književnog djela. Primjećivanjem detalja možemo dobiti uvid u društvo i u ljudske živote. Moj pogled na ovo društvo, primjerice, različit je od pogleda koji sam davao dok sam živio u Hrvatskoj. U Zagrebu sam se uvijek osjećao kao outsider.
Bio sam netko iz Novog Zagreba i navikao sam se pričati iz pozicije outsidera koji ne pripada ‘art svijetu‘. U New Yorku sam, zapravo, insider tog svijeta. Bijelac koji je završio Columbiju. Paradoksalno, donekle. Nisam bogat, ali ovdje me okružuje takvo siromaštvo da shvaćam svoju povlaštenu poziciju. Ne mogu više tematizirati neku svoju bijedu, što je super, jer je to nepotrebno. Nadoknadio sam to profilirajući svoj stil, a New York je najbolje mjesto za to. Recimo, od svojedobne opsesije naivnim slikarstvom ostalo mi je korištenje ptičje perspektive. Volim kada u slici ima puno detalja, događanja, značenja, kada ona obuhvaća velik komad života. Opredijeliti se tako za nešto – to je stil.”
A u njegovu stilu primjećuje se sve više groteske. Na slikama kao što su “Vizije na nebu” ili “San u podzemnoj” fantastični se romantizam spaja sa suvremenim, urbanim životom. Stipan potvrđuje ova opažanja: “Groteska kod mene proizlazi iz srednjovjekovne umjetnosti koja me fascinira. Kada sam, prije nekog vremena, odbacio sav klasicizam iz svoga rada, okrenuo sam se estetici koja me oduvijek privlačila, a to je ona stripa, folklora, ilustracije, iluminacija i prvenstveno pučke umjetnosti. Klasična umjetnost mi je uvijek bila smiješna i to je razlog mojih brojnih citata u starijim radovima, ali moj stvarni afinitet leži u grotesci.”
Veliki kroničar
A ponad svega stoji veliki kroničar društva, običaja, vremena, tvrdi realist 16. stoljeća, Pieter Bruegel. “Utaborio sam se u Bruegela“, reći će Stipan, “On mi je zaglavni kamen i glavni izvor iz kojega vučem sve daljnje utjecaje – svih škola, stilova, pravaca koji su proizašli iz njega do danas, ali i onih koji su mu prethodili.” Bruegel je važan i zato što je dao glas običnom čovjeku i njegovu svakodnevnom životu, njegovu radu, njegovim problemima i njegovu slobodnom vremenu. Bruegelove se slike mogu gledati kao socijalna povijest Europe 16. stoljeća. Društveni komentar koji bi se mogao iščitati iz Stipanovih slika također je indirektan, prigušen i suptilan. One su živa stvarnost, prenesena u slikarski jezik, u govor izravne spoznaje.
Stalni motiv ovih slika je i modernistička suburbana arhitektura. Goleme betonske stambene jedinice Stipan je već slikao na prizorima Novog Zagreba. Sada se njujorške modernističke gradnje nadvijaju prijeteći nad njegovim Manhattanom: “Arhitektura mi je poslužila da svojim prizorima dam još jednu dimenziju. Portret čovjeka je uvijek i portret društva, ali meni je sad zgrada postala zanimljiviji motiv u tom smislu. U New Yorku imaš s jedne strane kinesku zgradu, s druge strane crnačku i one same pokazuju društvene odnose.”
Kako se, inače, ovaj zagrebački umjetnik snalazi tom društvu? Tamo on, prvenstveno, vidi više prilika za stvaralaštvo: “Amerika je zemlja u kojoj je glavna vrijednost novac. U svim zemljama možeš sve postići s novcem, ali u Americi možeš novcem postići i previše. Sve je novac, novac, novac… ali zbog toga i novac dolazi lakše. Umjetnici nisu ovisni toliko o državi, kao kod nas, koliko o različitim privatnicima.
Česti su fundraiseri i donacije za umjetnost. Postoji gotovo beskonačno fundacija i izvora novca od kojih se može živjeti. I to za svaku vrstu umjetnosti. Meni to odgovara jer si odmaknut od institucija, a sve ovisi o tome kako ćeš kliknuti s investitorom. Naravno, ima i tu puno pretvaranja, ali ja sam sve uspio ostvariti svojim radom i karakterom. Kolikogod je umjetnicima u Americi teško, mislim da im je lakše nego umjetnicima u Hrvatskoj. Ovdje ti, da bi živio od umjetnosti, moraš imati još neki posao, a glavni zgoditak je dobiti posao profesora na Akademiji. U Americi možeš zaraditi godišnju plaću iz brojnih izvora, odnosno možeš biti umjetnik i imati stabilan život.”
Stipan ima i zanimljive opservacije o Amerikancima: “Oni su jako profesionalni i možeš biti siguran u svaki dogovor koji si napravio s njima. Osobno su malo čudni, ali njihova naivnost mi je postala simpatična. Recimo, znaju da nisu kultivirani kao Europljani pa malo glumataju i pokušavaju to nadoknaditi nabacivanjem znanjem koje nemaju. Jednom mi je jedan američki prijatelj rekao kako dobro govori njemački jer je dugo živio u Švicarskoj. Odvratio sam mu radosno ‘Du sprichst Deutsch?‘ i nije znao što odgovoriti. Tako pričaju i o umjetnosti. Ali, mislim da zbog toga što idealiziraju Europu imaju neku skromnost i nepretencioznost, za razliku od Europljana. Barem oni dobri Ameri.”
A kakvi su loši Ameri? “Loši Ameri rade sve što mogu da bi došli do svog cilja. Manipulativni su, licemjerni, a svaki kontakt uspostavljaju s ciljem da ih dovede nekamo. Egomanijaci su. Njihova famozna kultura individualizma je jako naglašena, a ona kultivira narcisoidno ponašanje. U Americi sam došao do zaključka da individualizam nije isto što i individualnost, dapače čak mu je i suprotan. Čovjek može imati snažnu individualnost, bez da neprestano toksično i napadno ističe sebe i nameće svoje ciljeve.”
Društvo stereotipa
Još nešto zanimljivo što je uočio kod Amerikanaca je i to da znaju slušati: “Mislim da je to zato što je Amerika najveći multikulturalni projekt u povijesti. Oni imaju veliki kapacitet shvaćanja što netko drugi proživljava. Ja, primjerice, nikada nisam bio u poziciji da me napadaju zbog moje boje kože i kada mi netko to priča, ja mu moram vjerovati. I u Hrvatskoj i u Europi ima diskriminacije, ali u SAD-u u većoj mjeri moraš imati razumijevanja za neke diskriminacije za koje nikada nisi čuo, koje su ti apstraktne.” No, danas, u doba inflacije informacija, je li baš dobro vjerovati svemu?
Stipan kaže da, nažalost, moraš krenuti od toga. Unatoč tome, druga posljedica tog velikog razumijevanja za različite probleme je i stvaranje društva stereotipa, što neki umjetnici jako dobro iskorištavaju. I Stipan je to primijetio: “U umjetnosti ljudi često upotrebljavaju svoje identitete – nacionalne, rodne, spolne – za karijerno probijanje, potencirajući stereotipe. To je isto tipično američki, ali to se teško izvozi. Osobno, ja ne pucam na to. Ne naglašavam svoj hrvatski ili balkanski identitet i ne sviđa mi se takva eksploatacija.”
Osim što slika i sakuplja dojmove, Stipan Tadić radi kao asistent za miješanje boja Francescu Clementeu, talijanskom slikaru koji od 1980-ih živi u New Yorku, a poznat je po figuraciji, nerijetko obogaćenoj simbolizmom. Oduševljen je njegovom ličnošću i poznanstvom s njime: “New York mi nikad nije ljepši nego kada izađem iz ateljea Francesca Clementea i razmišljam gdje sam to upravo bio. On je toliko pristupačan, načitan i nepretenciozan čovjek, toliko različit od svih arogantnih umjetnika koje sam upoznao i u Hrvatskoj i u Americi.
Duhovit je. Voli Indiju i budizam, a sve što radi, često radi klečeći na podu. Kako ja ne mogu tako raditi zbog svog trbuha, moram čučati i sve me boli od toga. On mi na to kaže ‘vidi se da nisi budist‘. U svojim sedamdesetima u boljoj je formi od mene,” priča mi kroz smijeh. Citira mi i Clementeovu uzrečicu koja djeluje nelogično, ali u današnjem, prilično besmislenom, svijetu umjetnosti zapravo zvuči duboko poput zen koana: “Danas je svatko umjetnik, ali nitko nije umjetnik.”
Zašto, uopće, pitati želi li se Stipan vratiti u Hrvatsku? Njegove društvene i slikarske vještine, njegova živa znatiželja i ljubav prema avanturi, prilagodljivost, dosjetljivost i živahna imaginacija blistaju tamo bolje nego što bi ikad mogle u našoj maloj likovnoj igraonici. “Sviđa mi se ponekada doći u Zagreb i imati dva života. Ne želim napustiti Ameriku”, zaključuje samouvjereno.