Je li moglo lakše? Sigurno jest. No je li moglo slađe? Nipošto. I neka je. Neka je ovako. Ali ono što ovaj veletrijumf, ekstatični osjećaj sreće, ovaj orgazmički osjećaj ponosa čini većim jest jedan čovjek koji je do ovoga došao ne zaobilaznim putem, ne ulazom za poslugu, već je u jednome času karijere uletio u slijepu ulicu, iz koje praktički nema izlaza. Ali, na jedan je poziv iz daleke Koreje ubacio u “rikverc”, vratio se u Dinamo i, eto, s 29 godina, nakon što je lagano ušetao u legendu Dinama, postao i “pepeljugom” hrvatske reprezentacije…
Igrom slučaja, poznajemo ga još kad je stasao u zaprešićkog Interu. Pod paskom, između ostalog, i Ilije Lončarevića, brzo je uhvatio pažnju, ali nije imao čovjeka koji će ga gurnuti. Događalo se to i u doba kada je suradnja između Dinama i Intera, odnosno Mamića i Laljka. I tako je taj momak iz Španskog umjesto da kupi kartu za autobus od Zaprešića do Črnomerca, broj 172, pa “jedanaesticom” do Maksimira, krenuo za Speziju, pa Rijeku, pa Celje, a otamo u Jeongam, uz kratku epizodu u Kini. Do Dinama je, dakle, put oko svijeta trajao ne 80, već 1.800 dana… Povratkom nije stigao kao zvijezda, ali je pod Bjelicom, pa kasnije i Mamićem, Krznarom, Kopićem, te Čačićem krenuo skidati svoje, ali i Dinamove zvijezde s neba: Tottenham, West Ham, Chelsea, Sevilla. Put, međutim, od tog nogometnog trnja do zvijezda, završio je upravo ovdje. U Dohi. U utakmici za broncu. Praćkom koji je njegov “trademark”. Golom za pobjedu.
– Je li trebao igrati više – stigla je poruka nakon utakmice od zagriženih dinamovaca.
Možda i jest, vjerojatno jest, pogotovo kada pogledate statistiku: Oršić u reprezentaciji ima 27 nastupa. I osam asistencija. Ali na Euru, te ovdje na Mundijalu, dakle na najvećim natjecanjima u kojima je nastupio, ovaj čovjek ima dva gola i tri asistencije. U 212 minuta. U prijevodu, trebaju mu 44 minute da nešto kreira. Treba mu malo da bude “faca”. Pogotovo u najvećim izlozima. Oni ga, očito, posebno inspiriraju. Jer, nema dvojbe, Mislav Oršić igrač je za velike utakmice.
Ako, međutim, treba naći “defining moment” ovoga prvenstva, s kojeg se vraća s medaljom, vratimo se na isti stadion, prije tri tjedna. Ili koliko već. Hrvatska je vodila 3-1, išla u napad, i Orša se našao u mat-situaciji. Digao je glavu, te krajičkom oka ugledao Majera. Umjesto da puca, on ju je odložio svom kolegi…
– Pa nema veze što ja nisam zabio, Lovro je bio u boljoj situaciji – kazao je tada.
Nagradno je pitanje koliko bi to igrača napravilo. Na svom prvom, možda i jedinom Mundijalu, na kojem je prilike dobivao mahom s klupe, imao je priliku upisati se u povijest. No Oršić je odlučio biti konobar.
– Pusti, nema veze – govorio je svima.
Tri utakmice kasnije, opet se ukazao. Asistencijom za Petkovića, za izjednačenje Brazilu. Pa perfektnim penalom, najbitnijim, prije nego što je Marquinhos pogodio stativu.
A onda je, evo, u utakmici svih utakmica, bitki svih bitaka, doslovce izvadio svoju prepoznatljivu praćkicu i pogodio savršeno, maestralno, onako kako on zna. I budimo euforični, ali s pravom: rijetko tko trenutačno na svijetu ima takvu “šljucu”. To primanje, izbačaj, pa šut. Ovoga puta, međutim, nije ju poklopio, već ju je “mazio”, podigao glavu i vidio Bounoua malo van linije, čisto da ga vrhom unutarnje kopačke podigne, parabolom, nekim polu-lobom, ali s dovoljno snage. Udarila je lopta u stativu, ali ga je pogledala i znala – Orša, nema govora da ću te razočarati. I rotacijom je ušla u mrežu…
Hrvatska je ovo zaslužila, apsolutno, ali ako je netko zaslužio najveći trenutak svoje karijere, u ovom ambijentu, u ovoj utakmici, za povijesnu broncu, onda je to Mislav Oršić. Skromni dečko za nimalo neskromne snove. Za nešto što će ostati vječno stajati poput spomenika. Dinamo je personificirao, postao vjerojatno njegovim najboljim igračem u povijesti, a sada je to okrunio. Bronca Mislava Oršića u ovom čudesnom hrvatskom pothvatu simbol je borbe. I neodustajanja. Time sjaji bitno većim sjajem…