Tekst Zagrepčanina o ‘starom’ Novom Zagrebu ganuo sve: ‘U onom koji ja pamtim nije bilo ni Sloboštine ni Dugava’

Erim Eco Bešić diplomirani je fizičar i autor koji je osnovnu i srednju školu te fakultet završio u Zagrebu. Osim što radi na mjestu docenta na zagrebačkom PMF-u, u dnevnom tisku te na portalima objavljuje i priče.

Sjećanja Zagrepčanke o gradu kakvog više nema: ‘U Tkalči su živjeli skromni ljudi, dijelili su WC sa susjedima’

Bešić iza sebe ima tri zbirke, a na svom Facebook profilnedavno je objavio isječak iz svoje zbirke “O…” u kojem se prisjeća kako je Novi Zagreb izgledao davne 1980. godine. Prema onom što on piše, vrlo malo je nalikovao onome što danas znamo o tom području. Post je postao viralan na društvenim mrežama, a mi ga prenosimo u cijelosti.

“U Novom Zagrebu koji ja pamtim nije bilo mnogokakvih novosagrađevina, uključivo i cijelog Središća. Na prostoru budućeg elitnog novozagrebačkog kvarta, skriven duboko u šikari središćanske »prerije«, nalazio se kineski restoran nikome poznatog imena, u koji je onomad ulazilo onih osam statističkih Kineza koji su se nekom statističkom nevjerojatnošću našli na teritoriju bivše nesvrstane socijalističko−samoupravne države.

Bundek je bio šikara

Bundek je bio još šikarastija šikara, ali i fukodrom, na čijem su teritoriju oni imućniji upražnjavali svoje stereo snošaje u motelu maštovitog naziva »Zagreb«. Za razliku od njih, oni siromašniji poboljšavali su cirkulaciju svoje krvi u koprivnjaku pored šljunčare.

Prolijevanje sjemena mladih Novozagrepčana odvijalo se radnim danima, jer su vikendom okolni šljunčani prostor zaposjedali Poljaci, koji su prodavali švercanu istočnoslavensku robu nudeći je slučajnim prolaznicima iz gepeka svojih Peglica i Poloneza.

Bundek je bio šikara, pripovijeda autor (Foto: Vanesa Pandzic / CROPIX)

Poljacima su društvo pravili kvartovski hahari, koji su se tih godina, iz nikome znanih razloga, bavili ribičijom. Sjedeći na rasklopivoj poderanoj platnenoj stoličici, satima su čekali da neka »brlja« od ribe zagrize mamac, koji je najčešće bio izrađen u kućnoj radinosti, a rjeđe kupljen u legendarnom Ribomaterijalu na utrinskom placu.

Nije bilo Sloboštine ni Dugava

Na koncu dana, svima u kvartu su se hvalili »izlovom« od dva amura i tri smuđa maksimalne veličine sedam centimetara. Nakon toga, svoje miniamure i minismuđeve bacali su mačkama lutalicama, jer zbog možebitne ugroze života te »brlje« od riba nitko nije jeo.

U Novom Zagrebu koji ja pamtim nije bilo ni Sloboštine ni Dugava. Prostor danas znan kao Dugave nekad se zvao Hrelić, a Hrelić je bio naziv i za Jakuševec, jer je Jakuševec bio ustvari Hrelić, kao što je Trg žrtava fašizma/Trg hrvatskih velikana ustvari džamija, a Westin Interkonti.

Na smrdljivi Hrelić, koji je ustvari Jakuševec koji se zove Hrelić, tada nije bilo sramota odlaziti i nije bila propast svijeta kad bi te na Hreliću vidio netko poznat. Hrelić se onda pohodio u potrazi za »novom« zračnicom za Poni bicikl ili pisanim romanima »biblioteke« Sirius ili Lun, kralj ponoći.

Na mjestu Malla – teren

Naime, u to se vrijeme svaki pisani tekst zvao roman, uključivo i stripovi, bio njegov autor Honoré de Balzac ili Magnus & Bunker. Put do Hrelića obvezno je bio popraćen višestrukim stajanjima zbog okrjepe, najčešće sendvičima s parizerom i Zdenka sirom, koje smo zal’jevali mutnim sokom u tetrapaku naziva »Dvojni C«.

Ovaj sok u tetrapaku nikad nitko nije uspio probosti tupom slamkom na način kako je to slovenski proizvođač zamislio.

Dugave tada nisu postojale (Foto: CROPIX)

Na mjestu današnjeg Avenue Malla bio je šljunčani teren, desetljećima poluzagrađen plavom ogradom građevinske firme Industrogradnja, na kojem su nekom slučajnošću bila parkirana dva do tri automobila, koje su ljudi u to vrijeme zvali kola.

Brodarski institut daleko od mora

Kola su se palila dvaput mjesečno, jer nije bilo potrebe trošiti benzin za vožnje iz obijesti koje nisu uključivale prijevoz građevinskog materijala do vikendice u Maloj Buni ili odlazak na more jednom u tri godine.

Iza današnjeg shopping−centra s velekinom nalazila se zgrada UPIN−a, skraćenice koju ne bi mogao dešifrirati ni Robert Pauletić, tadašnji petnaestogodišnji pobjednik Kviskoteke, ni Radoslav Dodig, tadašnji supervelemajstor igre asocijacija u istom kvizu.

U Sigetu je bio smješten i »Brodarski institut« iako je najbliže more od Sigeta bilo udaljeno 123.44 km zračne linije. Preko puta Sigeta bio je, a i dan−danas je u istoj formi i gabaritima, Zagrebački velesajam, zahvaljujući kojem je Dinamo neke davne godine osvojio svoj jedini pokal u Europi.

Besplatni posjeti Velsiću

Davanje novca djeci tada je bilo tretirano kao nepotrebno i krajnja obijest, uključivo i na rođendan, Božić, Prvu pričest i Krizmu. Stoga su tadašnja djeca od 0 do 24 prodavala zjake na Velsiću u velsić−dobu godine, jer je odlazak i boravak na Velsiću bio besplatan.

Zagrebački velesajam (Foto: Davor Pongracic / CROPIX)

Tamo su po štandovima skupljala prospekte za dizalice i motokultivatore jer se tada uzimalo ama baš sve što je bilo džabe. Oni hrabriji su krali uštipke iz pečenjarnice uštipaka, nakon čega ih je solobrkati vlasnik satima naganjao nožem po svim paviljonima Velesajma, uključivo i u kući strave u obližnjem lunaparku.

Taj novozagrebački »monstrum« tada nije završavao na naslovnicama portala, pardon, ondašnjih novina. Posjet Velsiću uvijek je započinjao u Podravkinom paviljonu, jer su Koprivničani tamo dijelili kartonske kape za džabe, na kojima je bio nacrtan crveni Podravkin logo.

Novi Zagreb-zapad je periferija

Te smo kape dva dana nosili na glavi jer nismo znali što ćemo s njima, a poslije smo od gumica s kapa radili špriherice. Špriherima smo se međusobno ranjavali i jedni drugima nanosili bol, jer je to tada bilo normalno i smiješno.

Na mjestu Podravkinog paviljona danas je Dom košarke KK Cedevita, nasljednika »strašnog« KK Botinec, koji je onomad mljeo sve suparnike devetoj košarkaškoj ligi. Ipak bi od Cibone gubili rezultatom 169:31, a pokojni i nikad prežaljeni Dražen bi im zabijao po sto šest koševa.

Pritom je svaki svoj koš popratio rotirajućim helikopterom u zraku, jer je njemu svaki koš bio jednako važan, iako ih je u karijeri zabio preko 10.000. Novi Zagreb Zapad oduvijek je bio teška periferija, a i dan−danas je.

Legendarna dvorana ‘Krešo Rakić’

Sve iza Velsića tretirano je predgrađem predgrađa, kroz koje se prolazilo samo u onim rijetkim proputovanjima do Remetinca, kad bi netko od tadašnjih momaka dobio jedan od onih nekoliko pretpoziva za vojsku. Ovi odlasci u »vojni štab« Remetinec tada su se zvali regrutiranje.

Zgrade u Zagrebu
(Foto: Davor Pongracic / CROPIX)

Rubni dio Savskog Gaja, alanfordovske nakarade ionako ružnog Novog Zagreba, svatko od nas vidio je jednom u tri godine, kada je snen i krmeljav u pola tri ujutro bio na početku devetosatnog putovanja Golfom dvojkom u odmaralište od preduzeća u Zaostrogu na moru.

U Trnskom je bila legendarna dvorana »Krešo Rakić«, čije je ime devedesetih godina prošlog stoljeća promijenjeno. Očito je Krešo bio nekakav partizanski narodni heroj, no to tada nitko nije znao, niti ga je bilo briga za to.

Na Kajzerici je bio samo hipodrom

U »Kreši« su ljudi gledali košarkašku utakmicu KK Novi Zagreb−KK Alkar Sinj u tadašnjoj A2 košarkaškoj ligi, koja je danas kao NBA liga za Prvu hrvatsku košarkašku ligu.

U klubu iz predgrađa nekad su igrala poznata košarkaška imena i prezimena, kao što su Luka Žorić, Marko Tomas, Ante Tomić, Kruno Simon, Gordan Zadravec ili Josip Sesar, za razliku od današnjih »smiješnih« reprezentativnih prezimena, kojima Rumunjska u gostima uzima mjeru kao što je mrtvacima uzimao mjeru najmlađi Topalović iz Maratonaca.
Na Kajzerici je bio samo hipodrom, bez Kajzerice, na čijoj su površini od pet kvadratnih kilometara jednom tjedno trčala dva olinjala konja.

Kajzerica je još sadržavala i retrostadion Lokomotive, na kojem su novozagrebački amateri igrali derbi Zagrebačke nogometne zone s Jugokeramikom iz Zaprešića, što je danas prvoligaška utakmica i dvoboj renomiranih protivnika u sredini tablice.

Rotor u Zapruđu (Foto: Damir Krajac / CROPIX)

Po čemu je bilo poznato Zapruđe

U Zapruđu je bila »Standard konfekcija« u koju nikad nitko nije ušao, osim kad su majke svojim maturantima kupovale sako s epoletama za proslavu mature, i to u slučaju kad se isti nije mogao posuditi od prekostokilnog oca.

Zapruđe je ipak bilo najpoznatije po vodenom retrosladoledu iz automata, koji je Idrizi iz četiri jednoruki−džek »pipe« kružnim pokretima izasravao na kornet širine manje od tadašnjih pet dinara.

Vrh tog korneta se bacao jer je kružila fama da šiptari njime čačkaju uši. Iz prve pipe curila je solo vanilija, iz druge solo čokolada, iz treće solo jagoda, a iz četvrte miks vanilije i čokolade.

Novo vrijeme u Novom Novom Zagrebu

Bez obzira na sklonost prema onda vrlo cijenjenoj jagodi, sva su snalažljiva novozagrebačka djeca uvijek naručivala kombinaciju svih okusa, jer je tada sljadoljedžija morao proizvesti najmanje jedan, svima dragi prekid, koji je rezultirao nacurenjem maksimalno velike količine sladoleda”, piše u objavi.

“Moj mlađi sin koji danas živi u Sopotu misli da je Savski Gaj vođa ilirskog pokreta, Kajzerica pecivo, Sveta Klara katolički praznik, a Super Andrija akcijski lik.

Ne razlikuje Trnsko i Trnje, ne zna izaći iz Dugava jednom kad u njih uđe, a u Siget ne ide jer tamo Nikola Šubić Zrinski vodi bitku s Osmanlijama. Novo je vrijeme u Novom Novom Zagrebu”, dodao je u napomenu.

Objava Tekst Zagrepčanina o ‘starom’ Novom Zagrebu ganuo sve: ‘U onom koji ja pamtim nije bilo ni Sloboštine ni Dugava’ pojavila se prvi puta na Zagreb.info.

Tags: No tags

Comments are closed.